Propovijed p. Nikole Stankovića na misi za hrvatsku mladež, održanoj 10.09.2014., koja je prva u velikoj devetnici u kojoj se moli na tu nakanu, a sljedeća je 10.10.2014.
* * *
Velika devetnica za hrvatsku mladež u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu svakog desetog u mjesecu počevši od 10. rujna 2014.
Tema prvog dana: Cjelovito shvaćanje života
UVOD U MISU
Danas, 10. rujna započinjemo Veliku devetnicu za hrvatsku mladež – velikom je zovemo jer traje kroz devet mjeseci - svakog desetog u mjesecu sve do 10. svibnja, smrtnog dana blaženog Ivane Merza, zaštitnika hrvatske mladeži. Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika drži važnim da je za cjelovit odgoj potrebna ne samo izobrazba, intelektualna gimnastika, praktične vještine i pamćenje mnoštva podataka nego napose primjer dobra života, molitva s mladima i za mlade, te dobar savjet koji ih neće ogorčiti nego pridići i ohrabriti.
Nakon svete mise molimo na grobu bl. Ivana, za zagovor da današnja generacija naših mladih nađe pravi put ljudskog i vjerničkog dozrijevanja. Mladi su danas izvrgnuti višestrukim teškim izazovima i kušnjama. Izmolimo im snage, mudrosti i Božje milosti da se ne izgube u mnoštvu bezvrijednih ponuda te da se odluče krenuti Božjim putem, poput svoga zaštitnika bl. Ivana. Pozivamo mlade, njihove roditelje i odgojitelje, nastavnike i profesore i druge vjernike da nam se pridruže u molitvi za mlade i našu zajedničku budućnost. Vjerujemo da molitva ima moć koju nema nijedna druga ljudska djelatnost. Ne smijemo učiniti teški propust i ne upotrijebiti to moćno sredstvo svoga vlastitog spašavanja kao i svojih bližnjih, a napose mladih, da ne postanu žrtve zabluda našeg vremena .
PROPOVIJED
Poštovani, danas ćemo razmotriti nekoliko misli bl. Ivana Merza koje smjeraju na cjelovito shvaćanje života. Posebno ćemo misliti na ograničenost i prolaznost života te vječnost koja nas čeka. No prije nego li citiramo pokoju blaženikovu misao, sjetit ćemo se da je veliki filozof dvadesetog stoljeća Heidegger rekao da čovjek, pa ni mladi, ne živi autentično ako zaboravi na svoju vremenitost i smrtnost. Napominjem da je Heidegger izdao svoje najglasovitije djelo Sein und Zeit (Bitak i vrijeme) 1927., dakle, godinu dana prije smrti našega blaženika.
Glede smrti Merz, pak, izjavljuje da je pitanje smrti čovjekov najvažniji problem. Što to hoće reći? Ne možemo misliti život iz njegovih pojedinih dijelova. Moramo učiti gledati cjelinu. Zato i mladi moraju gledati na starije, pa i one najstarije da bi što bolje shvatili što sve u život pripada. Isto tako ni oni stariji (roditelji i nastavnici), pa i oni najstariji (bake i djedovi) ne smiju sve prosuđivati svojim trenutkom, nego se iz njega trebaju otvoriti cjelini života. Papa Benedikt XVI. je kazao da se trebamo truditi oko toga da probijemo ogradu ograničenosti i konačnosti te se tako otvorimo beskrajnoj i blaženoj vječnosti.
U svom mišljenju, ne smijemo zaboraviti na cjelinu tako da se izgubimo u pojedinačnostima. Heidegger bi rekao: ne smijemo se izgubiti u bićima zaboravljajući na bitak, a naš dragi blaženik, pak, kaže da se istinska filozofija sreće sastoji u tome da valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet – ne smijemo se dakle izgubiti u stvarima. Ispravno se njima možemo služiti samo utoliko, ukoliko gledajući ih, uvijek na umu imamo i njihova Stvoritelja.
Bl. Ivan Merz kaže da sve sile ovoga života treba usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji. Mnogi suvremenici, pa i mladi, misle da sve sile treba uložiti u to da iskoristimo ovaj života, a za vječni ćemo se brinuti kasnije, kad više i ne budemo sposobni uživati, kako vele, u životu. Istina je da treba iskoristiti život. Samo je pitanje kako i za što. Za Merza je ovaj život samo prolazna faza za onaj trajni.
Temeljne zablude našega vremena sastoje se upravo u tome da smo suzili beskrajno na ograničeno, vječnost na prolaznost, blaženstvo smo zamijenili trenutnim tjelesnim užitkom, puninu života sveli smo na vremenito zadovoljstvo. Ljubav smo poistovjetili s tjelesnom simpatijom, bitak s bićem, Boga s policajcem, duhovni napredak s materijalnim probitkom, puninu vremena shvatili smo kao fatamorganu, slobodu pak razumijevamo kao beziznimnu ili statističku nužnost.
Merz nam dovikuje: Život nije uživanje nego žrtva. Uživjeti se u svoj ograničeni život znači zatvoriti se slobodi za koju smo stvoreni. A Bog je ta sloboda koja nije ni o čemu ovisna. Augustin nam je davno posvjedočio da ćemo biti nemirni sve dotle do se ne smirimo u njemu.
Mnoga kršćanska pamet i srca ne shvaćaju evanđeosku dijalektiku žrtve i slobode. Kad ne želiš žrtvovati nego samo uživati, zapravo žrtvuješ sebe onom suvišnom, a kad žrtvuješ nepotrebne tjelesne užitke i zavodljiva materijalna dobra, držiš se slobodnim za ono uzvišeno, plemenito, lijepo, za ono u čemu je sve to u jednom, to jest, u onom svetom.
Merz razumije da ovaj kratki život moramo zasladiti asketskim životom. Tako prema Merzu, askeza - odricanje i svladavanje napasti - daje smisao i finoću života, a ne da bi askeza ubijala život.
Da bismo pročistili svoj pogled, ne smijemo gledati samo ono što nas privlači nego i na ono što nam se čini odbojnim, da bismo tako cjelovitije mislili. „Bol, patnja, pogled na tolike tisuće iznakaženih, mrtvih i ispaćenih ljudi pere sa čovjeka sve prolazno i velikom mu energijom sugerira smisao života“, kaže Merz.
Drugim riječima, i patnik Job još uvijek je čovjek, čovjek koji se obraća Bogu, jedinom smislu i spasitelju ljudi. Bogati Job, opskrbljen svim bogatstvom i izobiljem je također čovjek. Da bi jedan i drugi zaista bili ljudi moraju se obraćati onomu komu je stalo do čovjeka, da se ne izgubi niti u bogatstvu niti u siromaštvu, niti u sreći niti u nesreći, niti u strahu niti u sigurnosti, niti prijateljstvu niti u odbačenosti, niti u slavi niti u preziru, niti u slobodi niti u progonstvu, niti u obilju niti u oskudici.
Neka nam sveta misa, ova gozba i žrtva Gospodnja, pomogne da napredujemo u slobodi djece Božje! Amen!
Služio svetu misu i propovijedao p. Nikola Stanković
