srijeda, 23. siječnja 2013.

Duhovna obnova i duhovne vježbe

PROMIJENJENO 3.5.2013. - Duhovne vježbe u lipnju održavaju se od 22.6.2013. do 24.6.2013., dakle završavaju uvečer dan ranije nego je bilo najavljeno zbog spriječenosti voditelja vježbi, p. Mije Nikića



Djelatnost Društva je duhovna izgradnja članova (Članak 4.)

DUHOVNA IZGRADNJA ČLANOVA

Jednodnevnu duhovnu obnovu održati će p. Nikola Stanković 23. ožujka 2013. od 9.00-17.00 sati, u župi Bezgrješnog Srca Marijina, Jordanovac 110. Sv. misa je u 17.00 sati. Svi ste dobro došli!

Prijave:
Katarina Tadić
katarinatadic[NA]gmail.com (zamijeniti [NA] s @)
tel. 2346693
mob.0915464506

Tema obnove: RAZUMNO VJEROVATI
Razum je na strani onih koji su spremni s njime ići do kraja, bez uspornika i kočnica - do Istine same. Put prema njoj je istinski život. Put, istina i život imaju svoju dinamiku, ovjerovljenje i ispunjenje u vjeri Isusu Kristu koji je Put, Istina i Život. Tko se nad Istinom sablazni, uvijek će živjeti u zabludi. Takav se žestoko bori da mu djela ne bi izišla na vidjelo. Svijetlo i tama nisu prijateljice kao što to nisu ni istina i laž. Današnje vrijeme je puno privida, obmana i zavodljivih ponuda. U Duhu Svetom ih valja proniknuti te im se hrabro oduprijeti. Ako ne želimo biti promašene egzistencije, krenimo Isusovim putem!
P. Nikola Stanković

***

Duhovne vježbe za članove i sve zainteresirane, održati će se od 22. 6. (početak u 12.00 sati) do 25.6. 24.6. ( završavaju ručkom) kod Karmeličanka Božanskog Srca Isusova, Vrhovec 29, Zagreb. Uvjeti smještaja i prehrane kao i prošle godine.

Prijave:
Katarina Tadić
katarinatadic[NA]gmail.com (zamijeniti [NA] s @)
tel. 2346693
mob.0915464506

(Foto: SBA73 / Foter.com / CC BY-SA)

utorak, 22. siječnja 2013.

Izvještaj o godišnjem radu

Izvještaj predsjednika HKDPD-a o godišnjem radu prihvaćen na Godišnjoj skupštini Društva održanoj 15. prosinca 2012. možete vidjeti i preuzeti odavdje.

Pristupnica za HKDPD


Želite pristupiti Hrvatskom katoličkom društvu prosvjetnih djelatnika?
Dobrodošli! Pročitajte Pravila Društva ili barem članke 10. i 11. koje navodimo u nastavku. Pristupnicu skinite na ovom linku (u Word doc formatu) isprintajte obostrano na A4 list papira i ispunite. Pristupnicu trebaju potpisati i dva člana preporučitelja. Potpuno ispunjenu pristupnicu pošaljite na adresu Društva:
Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika
Gundulićeva 12/III, 10000 Zagreb

Prije pristupanja možete doći i na molitvu članova koja je svakog petka osim prvog petka u mjesecu u 19.45 u kapelici kraj Bazilike Srca Isusova, Palmotićeva 31 (u dvorištu), Zagreb. Možete se javiti i na telefon ili email adresu Društva.

Izvadak iz Pravila HKDPD-a:
Članak 10.

Članovi Društva mogu biti: redoviti, potporni i počasni.
Redoviti članovi mogu biti osobe katoličke vjere, koje se strukovno bave izobrazbom i odgojem ili su kvalificirane za takvu djelatnost, koje prihvaćaju u cijelosti ova Pravila i spremne su surađivati u djelatnostima Društva.
Potporni članovi mogu postati osobe, koje su zainteresirane za zadaće Društva, te su u tu svrhu spremne materijalno pomagati njegov rad s godišnjim iznosom, koji ne može biti manji od iznosa godišnje članarine redovitoga člana.
Počasni članovi mogu biti građani Republike Hrvatske i strani državljani zaslužni za
promicanje svrhe i zadaća Društva.
Članove prima Ravnateljstvo Društva na temelju podnesene pristupnice, uz preporuku dvoje članova.
Počasne članove imenuje Skupština Društva na prijedlog Ravnateljstva.

Članak 11.

Članstvo u Društvu prestaje istupom člana po vlastitoj želji, istupom iz Crkve i pravomoćnom odlukom Skupštine Društva o isključenju. Odluka o isključenju člana može se donijeti ako član ne izvršava savjesno svoje obveze, neovlašteno nastupa u ime Društva, postupa suprotno odredbama Pravila ili svojim ponašanjem šteti ugledu Društva.
Članovi Društva se upisuju u popis članova koji vodi tajnik Društva.
Popis članova vodi se elektronički i obvezno sadrži podatke o osobnom imenu člana, OIB-u, datumu rođenja, datumu pristupanja udruzi, kategoriji članstva, te datumu prestanka članstva u udruzi.
Popis članova uvijek je dostupan na uvid svim članovima i nadležnim tijelima na njihov zahtjev.

četvrtak, 17. siječnja 2013.

Otvoreno pismo gospodinu Nenadu Staziću, potpredsjedniku Hrvatskoga sabora, ministru Željku Jovanoviću i svim predstavnicima vlasti u Hrvatskoj

Kao prosvjetni djelatnici katolici osjećamo potrebu reagirati na istup potpredsjednika Hrvatskoga sabora, gospodina Nenada Stazića u Hrvatskom saboru 11.12.2012. u kojem govori o „nedopustivom, teškom zadiranju Crkve u jednu tako svjetovnu stvar kao što je obrazovanje“ i na izjave ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića o „srednjovjekovnim pogledima Crkve na današnjicu u 21. stoljeću“ te da „Crkva nema što tražiti u školi“.

Želimo iznijeti svoje stavove i potaknuti na dijalog radi boljeg međusobnog razumijevanja.

Opravdavajući, naime, to što bi poruke usvojene na satu predviđenom 4. modulom Zdravstvenog odgoja bile potpuno suprotne porukama s nastave vjeronauka, gospodin Stazić kaže da se „dosad na vjeronauku tumačio jedan način postanka svijeta, a u zemljopisu sasvim drugi. Zemljopis uči da je svemir nastao prije 13,7 milijardi godina Velikim praskom, a na vjeronauku da ga je Bog stvorio za 7 dana. U biologiji se i danas u školi uči da je čovjek nastao na jedan način, a na vjeronauku na drugi pa nikakvih problema nema. Prema tome, zašto bi bilo problema ako bi se u zdravstvenom odgoju razilazilo stajalište Crkve i stajalište znanosti.“

Držimo da bi potpredsjednik Hrvatskoga sabora i ministar znanosti, obrazovanja, i sporta morali znati da Crkvu čine svi njezini vjernici, dakle, uz svećenike, i laici (ljudi svih zanimanja, roditelji, djeca, a ne samo hijerarhija). Crkva je dio društva i svijeta, u kojem zajedno žive i vjernici i nevjernici te po ispravnom shvaćanju demokracije, po Ustavu RH u kojem su zajamčene sloboda vjere i mišljenja, i Crkva ima pravo reći što misli po pitanjima „svjetovnih stvari kao što je obrazovanje“ jer ona se tiču i njezinih članova.

Nismo iznenađeni što gospodin Nenad Stazić nema osnovnih znanja o Bibliji, najprodavanijoj i najprevođenijoj knjizi u svijetu, jednom od temeljnih tekstova naše kulture i civilizacije. Začuđeni smo samo da ne razumije slikovit govor, specifičan za književnost i uopće umjetničku, ali i religijsku, intuitivnu spoznaju, a koji se oblikuje usporedbama, simbolima, metaforama, alegorijama, parabolama i prenosi poruke, pouke, misli, iskustva, doživljaje vezane uz tajnu ljudskog postojanja, čiji je korijen u duhovnom području.

Jasno je da je takvo nepoznavanje posljedica prošlih vremena, kada su iz obrazovnog sustava potpuno maknute duhovne teme, kada je sloboda duha, koji propituje i traži, zamijenjena komunističkom ideologijom, a ona nije dopuštala pitanja koja bi narušila materijalističku i ateističku koncepciju njezinih temelja. No, ako doista živimo u demokratskom društvu, neophodno je razgovarati i utvrditi temelje na kojima se ono može graditi jer ćemo ga u suprotnom, gradeći – razgrađivati.

Zato predlažemo otvaranje javnog dijaloga o bitnim pitanjima čovjeka i društva, a prvo je i najvažnije pitanje smisla čovjekova postojanja, koje nadilazi biološku narav, narav najobičnijeg robovanja nagonima bez uključivanja savjesti, razuma, volje. O tim je pitanjima riječ i u Bibliji i u velikim djelima svjetske književnosti, koja izviru iz duhovnog iskustva pojedinaca i zajednice i uopće se ne protive znanstvenoj spoznaji, nego je nadopunjuju, kao što se ne protive ni moralu koji zastupa Crkva (a koji ministar Jovanović naziva „srednjovjekovnim pogledom“), nego ga potvrđuju. I u starom vijeku najprosvjetljeniji predstavnici društva (filozofi, mudraci) zastupali su stav o svladavanju nagona, razumnom življenju u skladu sa savješću kao jedino ispravnom putu koji donosi najviše sreće. Ako su samokontrola, samodisciplina, vjernost, altruizam, ljubav, poštenje, čistoća misli i djela te obitelj kao temeljna društvena zajednica, od koje sve počinje, suvišne za 21. stoljeće, kamo mi to onda idemo?!

Mislimo da se upravo izbjegavanjem ovog pitanja zatvara mogućnost demokratskog traženja istine i otvara prostor manipulacijama stvaranjem neprijateljstava i širenjem samo jednoga stava, a sve je to posljedica lijenosti uma i prihvaćanja ideoloških obrazaca kao istine, pa i u području novouvedenog Zdravstvenog odgoja.

Stalo nam je do istine, bez koje odgoj i nije moguć. Stoga pozivamo na preispitivanje stereotipa i predrasuda jer smo sigurni da svatko od nas ima instrumente za otkrivanje istine, samo je pitanje koliko ih želimo koristiti i je li nam uopće stalo do nje.

Navedenim se govorom gospodina Stazića stječe dojam da on, socijaldemokrat, nije upućen u to kako je kršćanska vjera oblikovala Europu nakon barbarskih pustošenja i ratova tako što je, kako priznaje jedan od začetnika socijalizma, Saint-Simon, „ uljudila narode Sjevera, zauzdala raspuštenost, Europu pretvorila u plodno tlo, navela ljude da grade ceste i mostove, uređuju bolnice, narode naučila čitati i pisati, smanjila i gotovo sasvim uništila ropstvo, organizirala političku zajednicu, najbrojniju što je ikad postojala…“. Također nije poučen o tome da je kršćanski svjetonazor Europu pretvorio u kontinent na kojem je nikla i razvila se suvremena znanost i razvilo se školstvo te da je stoljećima Crkva njegovala znanost i davala potporu njezinom razvoju, kao i razvoju umjetnosti, svjesna da i znanost i umjetnost služe čovjeku u spoznaji istine.

Ne vidimo načina kako bi znanost bila moguća da je čovjek vjerovao u slijepu silu i slučajnost kao stvaralački princip. Upravo zato što je vjerovao da je svijet djelo stvaralačkog uma, koji se otkriva u zakonima, moguće je bilo početi istraživati te zakone.

Zato s pravom zaključuje Peter Harrison, profesor povijesti i filozofije sa Sveučilišta Queensland, član australske Akademije humanističkih znanosti: „Veza između znanosti i ateizma je nešto što bi zaprepastilo začetnike moderne znanosti. Poznato je da su ključne figure u znanstvenoj revoluciji 17. st. imale jasna vjerska uvjerenja“.

Također je poznato da je Isaac Newton, jedan od utemeljitelja moderne znanosti, smatrao svoje teološke zapise i promišljanja važnijima od svojih znanstvenih zapisa, i stoga ne čudi ova njegova misao: «Postoji Biće koje je stvorilo sve stvari, koje drži sve stvari u Svojoj sili, i kao takvo zaslužuje strahopoštovanje.»

Dokaz je ovome što tvrdimo i činjenica da je svećenik Georges Henri Lemaitre, belgijski matematičar i fizičar, utemeljitelj teorije o postanku svijeta nazvane Big Bang (Veliki Prasak).

Nije li, uostalom, veliki Ruđer Bošković, čije ime nosi Institut Ruđer Bošković, naša stožerna znanstvena ustanova u području prirodnih i biomedicinskih znanosti te istraživanju mora i okoliša, bio svećenik?

Ne možemo prešutjeti da je upravo Crkva osnovala prve škole i prvo sveučilište u Hrvatskoj, obrazovala i odgajala generacije uglednih ljudi, znanstvenika, kulturnih radnika, a jedan od njih je i „otac hrvatske književnosti“, Marko Marulić, čije je djelo „Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca“ bilo besteler tadašnje Europe. Hoćemo li sve to odbaciti u ime 21. stoljeća?

Svijet ipak ne počinje od danas, a povijest, osobito kulturna, trebala bi nam zaista svima biti učiteljica života. I svi bismo, a osobito intelektualci, morali biti spremni preispitivati vlastita mišljenja. Jer, nije strašno ne znati i pogriješiti, strašno je ne htjeti ispraviti svoje pogreške i ne koristiti sposobnosti svoga uma i srca te ostati u zabludi.

Sigurni smo da je nepoznavanje vlastite kulture, bilo zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, uzrok mnogih nevolja današnjeg zapadnog svijeta, pa i Hrvatske. Zato, predlažemo da se otvore javni prostori međusobnom dijalogu na ovu temu da ne bismo kao dva neprijateljska tabora otvarali paljbu jedni na druge, nego da bismo zajedno stremili istini i toleranciji, koje ne može biti u ovakvom javnom ozračju. Kad bi se ostvarili uvjeti iskrenog dijaloga, znali bismo za ispravno tumačenje Biblije, znali bismo da je po kršćanskom vjerovanju Bog stvorio evolutivan i dinamičan svijet, a ne bismo iznosili doslovna i smiješna stajališta o biblijskim tekstovima niti bismo, braneći se etiketom znanosti proglašavali univerzalne moralne vrijednosti „srednjovjekovnim pogledima“, tim više što znanost sama iziskuje moralni okvir kako se ne bi pretvorila u sredstvo porobljavanja čovjeka.

Neka ovaj poziv bude test za provjeru istinoljubivosti i spremnosti na dijalog onih koji su u poziciji da upravljaju smjerom u kojem će naše društvo ići te imaju privilegij u stvaraju klime u kojoj ćemo živjeti.

HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA

srijeda, 16. siječnja 2013.

O znanstvenoj neutemeljenosti novouvedenog spolnog odgoja


Proteklih su se godina lomila koplja oko uvođenja spolnog odgoja u škole budući da odgoj sam po sebi nosi određene vrijednosne poruke koje izviru i iz njemu odgovarajućeg svjetonazora, a koji se onda prenosi na djecu i mlade. Ove je godine u okviru zdravstvenog odgoja uveden, ili bolje reći nametnut  i spolni. Budući da se iz Agencije za odgoj i obrazovanje kao i iz Ministarstva znanosti, odgoja i obrazovanja u javnost šalju poruke o znanstvenom pristupu spolnom odgoju u ponuđenom programu, postavlja se  pitanje: o kojoj je to znanosti riječ?

Dostatno je pogledati samo dva citata iz jedne knjige koja se nalazi na popisu preporučene literature  kako bi se vidjelo da nije u pitanju znanost nego ideologija, kojom se nastoje negirati  znanstvene spoznaje:

„Biološke teorije i analize nastoje opravdati mušku dominaciju i tradicionalnu podjelu posla objašnjavajući ju nekim muškim sposobnostima i nekim ženskim nesposobnostima. Ustvari biološki podaci ne impliciraju da su žene inferiorne, a muškarci superiorni, niti da su društveni sistemi ženskog materinstva ili muške dominacije neminovni. Stoga je neophodno pažljivo interpretirati biološke dokaze, iako to nije lako jer kulturološki obrasci muške dominacije utječu na to kako ljudi interpretiraju razlike. Neki od njih uključuju rodne stereotipe, neispitane i pretjerano pojednostavljene mentalne slike o tome što muškarci i žene jesu, i u čemu se razlikuju. Kako i znanstvenici/e žive unutar tog svijeta dominiranog muškarcima u kojem je sve što je povezano s muškarcima nekako bolje od onog što je povezano sa ženama, to često utječe na ono što proučavaju i na njihove interpretacije“ (Amir Hodžić, Nataša Bijelić, Sanja Cesar,  Spol i rod pod povećalom: priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije, CESI, str. 18/19).

»Spol je nešto što nam je učinjeno davno prije nego smo mi imali mogućnost bilo što reći po tom pitanju. Neki ljudi razlikuju spol i rod govoreći stvari poput: 'Moj spol je ženski, ali moj rod je muški.'
Zašto ne reći: 'Ja sam muškarac s vaginom'? Zašto ne bi dekonstruirali i taj biološki imperativ koji označava genitalije kao muške ili ženske? Zašto prihvaćati mišljenje naučnika/ica koji bi željeli sve stvari lijepo i uredno posložiti u predvidljive dvojnosti? Smatramo da ne postoji razlog za podjelom ljudskih tijela na ženski i muški spol...« (Amir Hodžić, Nataša Bijelić, Sanja Cesar,  Spol i rod pod povećalom: priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije, CESI, str. 81).

U prijevodu na jasan i razumljiv jezik ovim gore citatom hoće se reći: To što biologija tvrdi i dokazuje da se muško i žensko biološki razlikuju po spolu, posljedica je utjecaja rodnih stereotipa, tj.  te očite empirijske različitosti nisu različitosti nego društvena konstrukcija i plod utjecaja određenog vremena i kulture od kojih ni znanstvenici nisu imuni.
Postavlja se pitanje kako će biolozi provoditi ovaj program: hoće li slijediti znanstvene spoznaje ili ideološke postavke RODNE IDEOLOGIJE (Gender ideologije) po kojoj je podjela na spolove „rodni stereotip“ koji bi se trebalo odbaciti?
Promicatelji i zastupnici RODNE IDEOLOGIJE stavljaju  se iznad znanosti; oni bi htjeli interpretirati znanstvena istraživanja jer znanstvenici su, po njihovu mišljenju, nesposobni za to budući da žive „u svijetu dominantnom muškarcima“ dok su oni oslobođeni tih uvjetovanosti pa su zato mjerodavni za interpretaciju znanstvenih rezultata.
Naša je zapadna civilizacija proklamirala empirijsku znanost kao vrhunski kriterij istinitosti. Sad nam se promicatelji RODNE IDEOLOGIJE predstavljaju kao nezamjenjivi tumači  istinitosti rezultata empirijskih znanosti.
Da se zapravo ovdje radi o pranju mozga, uspješno pokazuje u dokumentarnom filmu Harald EIA, Norvežanin. On je, zbunjen činjenicom da su se djevojke i dalje odlučivale za tipično „ženska „ zanimanja (medicinske sestre, frizerke i sl.), a dječaci za tipično „muška“ (tehničari, građevinski radnici, itd.), unatoč svim naporima političara i društvenih inženjera javnog mnijenja oko promicanja rodne ideologije preko NIKK-a,  nordijskog Gender Instituta, obilno novčano potpomaganog,  odlučio ispitati što je posrijedi.

Snimio je razgovore s poznatim znanstvenicima izvan Norveške, koji se bave empirijskim istraživanjima čovjeka, njegova tijela, psihe i ponašanja te ih pokazao istraživačima NNIK-a koji su ostali zatečeni jer nisu mogli braniti svoju teoriju pred empirijskim dokazima. 

Nakon što je film prikazan na norveškoj državnoj televiziji, koja je tako razotkrila neznanstvenost NIKK-a i njegovih istraživanja, Nordijsko vijeće ministara (regionalna međuvladina suradnja zemalja koja se sastoji od Norveške, Švedske, Finske, Danske, Islanda) odlučilo je zatvoriti NIKK nordijski Gender Institute.

Ako želite pogledati dokumentarni film Heralda Eia, upišete u Google  "hjernevask" (norveška riječ za "ispiranje mozga"), odnosno, potražite ga na adresi:

S hrvatskim titlovima pogledajte ga ovdje:



Hrvatsko katoličko društvo prosvjetnih djelatnika

utorak, 15. siječnja 2013.

Potop zdravog razuma

Želite li da vam netko djecu odgaja učeći ih ovome što piše u knjizi koja je prva na popisu preporučene literature za modul Spolno/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje, a zove se O užitku: razmišljanja o naravi ljudske spolnosti, čiji su autori psiholog Paul. R. Abramson i psihijatar Steven D. Pinkerton ( Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.)?

„Kada je riječ o spolnosti, pravilo je, čini se, sljedeće: ako je osjećaj dobar, nastavi to činiti“  (str. 53).

„Unatoč roditeljskim upadima i zabranama, seksualni je užitak važan element djetinjstva. Povijesno gledano, djetinjstvo se smatralo lukom zaštićenom od briga i odgovornosti odraslih (kao što su npr. lov, skupljanje plodova i slično), dakle, razdobljem u kojem je najbolje posvetiti se užicima, seksualnim i ostalim. S obzirom da je reprodukcija u djetinjstvu neizvediva, u seksualnim se nasladama može uživati multidimenzionalno – oralno, analno, genitalno i tako dalje – bez mogućnosti oplodnje“  (str. 146).

„Djeca moraju naučiti da je seks prirodan i ugodan način izražavanja ljubavi i pažnje prema drugoj osobi, kao i da su homoseksualno i heteroseksualno ponašanje jednakovrijedni oblici seksualnog izražavanja. Valjalo bi također raspravljati o specifičnim aktivnostima i to ne samo zbog širenja mogućih izvora užitka već i kao način osiguranja odgovarajuće razine znanja potrebne za sprječavanje širenja spolno prenosivih bolesti, kao što je AIDS“  (str. 164/165).

„Iako prodaja seksa može ponekad uključiti i prisilu, poniženje te druge oblike fizičkog i emocionalnog nasilja koji degradiraju i štetni su za prostitutke, nema ničega samog po sebi lošeg u prakticiranju prostitucije. U stvari, kada se uzme u obzir sveprisutnost prostitucije u raznim kulturama i povijesnim epohama, moguće da u prodaji seksa ima više pozitivnog nego negativnog“  (str. 89).

„Zašto bi nekom smetala činjenica što se hladna gotovina (ili topla meka plastika) mijenjaju kroz ruke?“ (str. 92).

„Pornografija ima didaktičku svrhu: ona poučava nove, spolno sazrijevajuće članove vrste (Homo sapiens) seksualnoj anatomiji i seksualnim funkcijama, a ta je vrsta represivno privatizirala genitalije i sve oblike seksualnog izričaja“ (str. 88).

 „Suprotno trenutačno dostupnim mogućnostima samozadovoljavanja, koje, naposljetku, zahtijevaju samonadraživanje na ovaj ili onaj način, spolnost `virtualne stvarnosti` može biti raznolika, nepredvidiva i interaktivna – ukratko, može biti ona prava, samo lišena zbrkanosti međuljudskih odnosa. Stvaran  (i siguran) seks po želji 24 sata dnevno“ (str. 227).

Zato ne čudi da ono što u Huxleyevu Vrlom  novom  svijetu izaziva jezu (to je svijet u kojem se raj pretvorio u pakao, u kojem je totalitarizam vladajućih postigao apsolutan nadzor nad ljudima na način da im je oduzeo sve ljudsko, a osigurao im „užitke“ u golim nagonima pa su oni dobrovoljni robovi), ovi autori doživljavaju zabavnim: „Posljedice razdvajanja užitka i reprodukcije nigdje nisu tako zabavno razmotrene kao u Huxleyevu romanu Vrli novi svijet, …Reproduktivni seks je eliminiran, a skupa s njim i prastara ideja `roditelja`. Većina stanovništva je sterilna, jer su plodni muškarci i žene potrebni samo kao pripomoć reproduktivnom sustavu `pretakanja`…Erotska igra potiče se u djece, u odraslih zahtijeva. Seks se konzumira slobodno, a promiskuitet je zakonska norma. Monogamija izaziva negodovanje…Seks, droga i sport čine stanovništvo sretnima, a radnu snagu produktivnom. U međuvremenu, međusobne veze, seksualne i druge, aktivno se obeshrabruju, jer `svatko, napokon, pripada svima drugima`“ (str. 223).

Vjerujemo da nitko razuman ne bi volio da mu se djeca odgajaju u skladu s ovakvim razmišljanjima (takvog su duha i velika većina ostalih knjiga s popisa) te da bi se zabrinuo za vlastitu budućnost i budućnost svojih potomaka ako bi mu netko ovako poučavao djecu.
Predgovor knjizi napisao je gospodin A. Štulhofer, koji se zalaže za promicanje ovakvih stavova; možda i zato što sam nema potomaka. 

No svjestan je, očito, kuda vodi afirmacija ovakvih mišljena jer piše u Predgovoru: „Kao što pokazuje rasprava psihičkih i sociokulturnih aspekata na seksualno ponašanje snažno utječu kako iskustvo, tako i usvojeni stavovi o spolnosti. Primjeri dviju otočkih kultura – Mangoje i Innis Beag-s – fascinantni u svojoj suprotstavljenoj ekstremnosti, svjedoče o relativnosti biologije i presudnom utjecaju društvene konstrukcije spolnosti.“ 

Jasno je: promocijom ovakvih mišljenja i usvajanjem tih stavova, poticanjem navedenih seksualnih iskustava u populaciji djece i mladih,  nastoji se promijeniti društvena konstrukcija spolnosti čijim bi se utjecajem omogućilo  i ostvarenje vrlog novog svijeta.

Svjestan je također da to neće biti objeručke prihvaćeno od svih članova sadašnjeg društva. Zato i piše: „Utoliko se strasna obrana pornografije, koju Abramson i Pinkerton ispisuju, nakon što su osporili mogućnost njezinog utjecaja na seksualno nasilje, može nekom učiniti `burom u čaši vode`“ (str. 14)

Za nas i ova knjiga i cijeli koncept predloženog spolnog odgoja nisu „bura u čaši vode“, nego potop zdravog razuma.  

HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA

ponedjeljak, 14. siječnja 2013.

Zašto smo protiv spolnog odgoja kakav se nameće?

Držimo da je zdravstveni odgoj potreban i koristan, ali ne ovakav kakav se uvodi u naše škole. Budući da se on nameće svim učenicima, unatoč tome što mu se protive roditelji, neke građanske udruge, udruge roditelja i Crkva, ali i duh demokratičnosti, sam program i način uvođenja u škole izazivaju sumnju da je ovdje riječ o mutnim i nečasnim, zakulisnim, ideološkim „igrama” .
Program se, po riječima gospodina Filipovića, morao donijeti konspirativno (?), a ovih dana izbijaju na vidjelo još neke činjenice konspirativne naravi.
Na HRT-u je u emisiji Slika Hrvatske objavljen dio filma „Kinseyjev sindrom”, o utemeljitelju seksologije, američkom biologu Alfredu Kinseyju, pedofilu koji je zloupotrijebio položaj, lažirao rezultate istraživanja o seksualnosti koristeći se pedofilima, psihopatima i seksualno nastranim ljudima promovirajući seksualnu slobodu i shvaćanja o seksualnost kod djece. Voditeljici je emisije odmah zaprijećeno sankcijama, iako je pošteno da u demokraciji javnost čuje i drugu stranu priče, koja se u ovom slučaju (slučajno?) prešućuje.
Gospodin Štulhofer, jedan od autora Zdravstvenog programa, koji je seksologiju učio na „Kinseyevu institutu”, nije se odazvao pozivu voditeljice za sudjelovanje u emisiji ispričavši se bolešću, ali je isti dan sudjelovo u emisiji NU2 gospodina Stankovića. Tom je prilikom potvrdio da je Kinsey bio začetnik i seksualne revolucije i spolnog odgoja, te ustvrdio da Kinseya optužuje samo jedna osoba. Usput, to je doktorica JUDITH REISMAN   koja je 35 godina posvetila istraživanju Kinsyjeva djelovanja, o čemu godinama javno piše i govori, pa nije jasno zašto joj to pravosudno nije zabranjeno ako se radi o klevetama? Gospodin Štulhofer priznao je da je  Kinsey za svoja istraživanja koristio dnevnik jednog pedofila. Pitamo se tko može vjerovati takvom znanstveniku i takvoj „znanosti”?  
Seksolozi su, na tragu Kinsyjeva nauka, osmislili Deklaraciju o seksualnim pravima, o kojoj bi naši učenici u 4. razredu srednje škole trebali raspravljati. U Kurikulumu se ona predstavlja kao Deklaracija Svjetske zdravstvene organizacije, ali te deklaracije nema ni u jednom pravnom dokumentu međunarodnog prava, a sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom povezuje ju jedna izjava sa stručnog seminara seksologa održanog u Hong Kongu 1999. godine, na kojem je, izgleda, Svjetska zdravstvena organizacija bila među sponzorima tog stručnog skupa.
Deklaracija se može pronaći jedino na feminističkim i gay portalima.
Seksološka istraživanja dvaju privatnih američkih sveučilišta (na jednom je i gospodin Štulhofer pridruženi istraživač – na onom Kinsyjevu) plaćaju faramceutske tvrtke, kojima je u prvom planu interes i profit.
Tko je tako naivan da bi vjerovao kako im je cilj zaštititi zdravlje naše djece i mladih te da im je do njih stalo više nego nama i njihovim roditeljima? Mi nismo.
Osim toga, istraživanja pokazuju da se u Americi nakon uvođenja ovakvog tipa spolnog odgoja povećao broj maloljetničkih trudnoća, spolnih bolesti i AIDS-a, abortusa, ali i otmica djece radi seksualnog iživljavanja pedofila.
Tvrdimo da se ovakvim „odgojem” razaraju djeca i mladi i onesposobljuju tjelesno, emocionalno, mentalno, duhovno te ih se pretvara u bića kojima je lako manipulirati.
Zato ćemo u ovom tekstu nastojati dati argumente za ove naše tvrdnje.

Proučivši sadržaj i ishode 4. modula Zdravstvenog odgoja, zaključujemo da on proizlazi iz preporučene literature, za koju ministar znanosti, obrazovanja i sporta,  Željko Jovanović i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko Filipović, kažu da nije obvezatna za učenike, nego je preporučena za nastavnike te naglašavaju da se manipulira nekim rečenicama iz tih knjiga i brošura, da treba vidjeti kontekst.
Slažemo se: nije stvar u rečenicama, nego u kontekstu u kojem su one napisane, kontekstu čiji se obrisi tek ocrtavaju u Kurikulumu, a afirmacijom ove literature osigurava mu se cjelovito oživotvorenje.
Obilježja su mu: užitak (seksualni) kao smisao, nastranost kao prirodno stanje, egoizam kao stil života, stvarano zlo kao prividno dobro. Čitav kontekst u kojem se nalaze sporne rečenice o prihvatljivosti pornografije kao didaktičkog materijala i terapeutske metode, o prostituciji kao pozitivnoj društvenoj stvarnosti, o eksperimentiranju u seksu, promiskuitetnosti, o čovjeku kao seksualnom biću od rođenja, o prihvatljivosti svih oblika seksa za djecu itd. izvrće logiku i iskrivljuje istinu, antipedagoški je i stoga je prijetnja čovjeku i društvu.
Rečenica navedena u uvodnom dijelu Kurikuluma da „Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod mladih osoba” potvrđuje da nije riječ o znanstvenom pristupu, kako nas se pokušava uvjeriti, jer znanost sama po sebi ne poznaje sustav vrijednosti, ona i sama treba vrijednosni okvir da je se ne bi zloupotrijebilo.
I znanstvenik može biti zločinac. Mengele je poslovični primjer.
Sustav vrijednosti osigurava tradicija ili ga nameće ideologija, a on se prenosi putem odgoja. Odgoj  je u oba slučaja ključan za prijenos odgovarajućih načela i oblika ponašanja. No, ako odgoj ne izgrađuje čovjeka i ne osposobljava ga za vladanje nad svojim nagonima, strastima, porivima, odgojni postupak je promašaj ili svjesno uništavanje djeteta.
U 4. modulu Zdravstvenog odgoja odgojni postupak i cilj utemeljeni su na rodnoj ideologiji, koja pod izlikom spolne/rodne jednakosti odbacuje znanstvene činjenice, ruši tisućljetnu tradiciju Zapadne civilizacije i univerzalne etičke norme.  
Iako se Zdravstveni odgoj u uvodu predstavlja kao višedimenzionalan model koji podrazumijeva povezanost tjelesnog, mentalnog, duhovnog, emocionalnog i socijalnog aspekta zdravlja,  duhovna dimenzija potpuno je izostavljena, a socijalna ograničena na vršnjački odnos i odnos s partnerom, dok obitelji nema ni traga, iako se zna da iz obitelji sve kreće, kako dobro tako i loše.
Duhovno zdravlje podrazumijeva  slobodu od svega što zarobljava. Duhovno zdravlje traži da se djelovanje nagona uskladi s razumom, da se emocije prodube i oplemene, a postiže se disciplinom i samosvladavanjem.
Ovaj program o tome ništa ne govori. On ne računa s čovjekom kao duhovnim bićem, ne računa na snagu učeničkog razuma, na moć savjesti ni privlačnost ideala. On ozakonjuje vlast nagona, a ubija prirodni osjećaj srama koji štiti ljudsku intimu. Učvršćuje djecu i mlade u osjećaju lažne slobode i lažne autonomije, u stavu da su sami svoj zakon.
Banalizirajući seksualnost, usmjerava njihov pogled od mladenačkih snova o ljubavi na tehniku izvedbe seksualnog čina u kojem je uporaba prezervativa samo dio osobne higijene. Time uništava osjećaj za ljubav, brak i vjernost.
Jedina disciplina koju traži je disciplinirana uporaba kontracepcije.
Sve ovo doista vodi zaključku kako se nastoji dodatno seksualizirati i homoseksualizirati djecu i mlade. Svaki pedagog zna da je djeci i mladima potrebno pravo znanje, životno iskustvo i vodstvo da bi došli do stupnja kada mogu kritički misliti, a ovaj pristup to ne omogućuje, dapače, jasno usmjeruje djecu u pravcu prihvaćanja obrazaca mišljenja kakve promovira rodna ideologija.
Sama definicija spolnosti u 7. razredu (Komunikacija o spolnosti, metodički pripremljen materijal na stranicama AZZO-a) zanemaruje jednu od temeljnih funkcija spolnosti – nastanak novog života i glasi ovako: Spolnost je pozitivna i važna dimenzija koja ima više funkcija u našem životu. Osim fizičkog aspekta, obuhvaća prijateljstvo, ljubav, simpatiju, komunikaciju, užitak, rizike, djelovanje hormona, osobne vrijednosti, stavove i uvjerenja, ali isto tako i odluke i ponašanja u odnosu na spolne izbore.
Zato u ovom Zdravstvenom odgoju promiskuitet sam po sebi nije loš, postoje samo neki rizični oblici promiskuitetnog ponašanja (Ovisnosti i rizična ponašanja, 5. razred osnovne škole, didaktički obrađena tema na stranici AZZO-a).
U ovom Zdravstvenom odgoju temi braka, obitelji i odgovornog roditeljstva posvećen je  jedan sat u 3. razredu srednje škole, a pri tom je težište stavljeno na prekid trudnoće, porast rastava, kontroverze vezane uz istospolne brakove i različite tipove obitelji. No, zato je tema Razvijanje vještina potrebnih za odgovorno seksualno ponašanje, što se uglavnom svodi na kontracepciju, tema o seksualnim manjinama, diskriminaciji i stigmatizaciji seksualnih manjina dobila po 2 sata u 1. i 3. razredu srednje i 1 sat u 7. razredu osnovne škole.
Iako su brak i obitelj danas izloženi tolikim kušnjama i poteškoćama, o načinima prevladavanja tih poteškoća nema spomena, kao ni o pripremi za brak, obitelj, odgovornosti i dužnosti koje s time idu.
Ali bi zato učenici trebali raspravljati o pornografiji već u 6. razredu osnovne škole,  a u 3. srednje  analizirati problematične odredbe na početku spomenute Deklaracije o seksualnim pravima koje bacaju pravo svjetlo na ovaj program.
 4. točka te deklaracije glasi:
 Pravo na seksualnu jednakost.
 Odnosi se na slobodu od svih vrsta diskriminacije bez obrzira na spol, rod, seksualnu orijentaciju, dob, rasu, društvenu klasu, vjeru te fizičku ili emocionalnu različitost.
Namjerno smo markirali riječ dob, jer ovakvo definiranje seksualne jednakosti otvara prostor legalizaciji pedofilije.
Tu sumnju dodatno učvršćuje 10. točka: 
Pravo na sveobuhvatno obrazovanje o seksualnosti.
Obrazovanje o seksualnosti jest cjeloživotni proces koji počinje od rođenja i treba uključivati sve društvene institucije.
Možda je u 5. točki te Deklaracije ključ za „duhovnu dimenziju zdravlja” kako je vide autori Zdravstvenog odgoja, a za koju smo na početku utvrdili da nedostaje: 
Pravo na seksualni užitak.
Seksualni užitak, uključujući autoerotizam, izvor je fizičke, psihičke, intelektualne i duhovne dobrobiti.
Ako bi ljudska intima postala javna stvar, a prepuštanje požudama dobilo oznaku „duhovne dobrobiti”, što bi se po ostvarenju ovog Zdravstvenog odgoja uistinu i događalo, otvorila bi se vrata totalitarizmu najgore vrste.
Mi kao prosvjetni djelatnici podižemo protiv toga svoj glas.

HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA