Držimo da je zdravstveni odgoj potreban i koristan, ali ne ovakav
kakav se uvodi u naše škole. Budući da se on nameće svim učenicima, unatoč tome
što mu se protive roditelji, neke građanske udruge, udruge roditelja i Crkva, ali
i duh demokratičnosti, sam program i način uvođenja u škole izazivaju sumnju da
je ovdje riječ o mutnim i nečasnim, zakulisnim, ideološkim „igrama” .
Program se, po riječima gospodina Filipovića, morao donijeti konspirativno (?), a ovih dana izbijaju na vidjelo
još neke činjenice konspirativne naravi.
Na HRT-u je u emisiji Slika
Hrvatske objavljen dio filma „Kinseyjev sindrom”, o utemeljitelju
seksologije, američkom biologu Alfredu Kinseyju, pedofilu koji je
zloupotrijebio položaj, lažirao rezultate istraživanja o seksualnosti koristeći
se pedofilima, psihopatima i seksualno nastranim ljudima promovirajući seksualnu
slobodu i shvaćanja o seksualnost kod djece. Voditeljici je emisije odmah
zaprijećeno sankcijama, iako je pošteno da u demokraciji javnost čuje i drugu
stranu priče, koja se u ovom slučaju (slučajno?) prešućuje.
Gospodin Štulhofer, jedan od autora Zdravstvenog programa, koji je
seksologiju učio na „Kinseyevu institutu”, nije se odazvao pozivu voditeljice
za sudjelovanje u emisiji ispričavši se bolešću, ali je isti dan sudjelovo u
emisiji NU2 gospodina Stankovića. Tom je prilikom potvrdio da je Kinsey bio začetnik i seksualne revolucije i
spolnog odgoja, te ustvrdio da Kinseya optužuje samo jedna osoba. Usput, to je
doktorica JUDITH REISMAN koja je 35 godina posvetila istraživanju Kinsyjeva
djelovanja, o čemu godinama javno piše i govori, pa nije jasno zašto joj to
pravosudno nije zabranjeno ako se radi o klevetama? Gospodin Štulhofer priznao
je da je Kinsey za svoja istraživanja
koristio dnevnik jednog pedofila. Pitamo se tko može vjerovati takvom
znanstveniku i takvoj „znanosti”?
Seksolozi
su, na tragu Kinsyjeva nauka, osmislili Deklaraciju o seksualnim pravima, o
kojoj bi naši učenici u 4. razredu srednje škole trebali raspravljati. U
Kurikulumu se ona predstavlja kao Deklaracija
Svjetske zdravstvene organizacije, ali te deklaracije nema ni u jednom
pravnom dokumentu međunarodnog prava, a sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom
povezuje ju jedna izjava sa stručnog seminara seksologa održanog u Hong Kongu
1999. godine, na kojem je, izgleda, Svjetska zdravstvena organizacija bila među
sponzorima tog stručnog skupa.
Deklaracija se može pronaći jedino na
feminističkim i gay portalima.
Seksološka istraživanja dvaju privatnih američkih
sveučilišta (na jednom je i gospodin Štulhofer pridruženi istraživač – na onom
Kinsyjevu) plaćaju faramceutske tvrtke, kojima je u prvom planu interes i
profit.
Tko je tako naivan da bi vjerovao kako im
je cilj zaštititi zdravlje naše djece i mladih te da im je do njih stalo više
nego nama i njihovim roditeljima? Mi nismo.
Osim toga, istraživanja pokazuju da se u
Americi nakon uvođenja ovakvog tipa spolnog odgoja povećao
broj maloljetničkih trudnoća, spolnih bolesti i AIDS-a, abortusa, ali i otmica djece radi seksualnog
iživljavanja pedofila.
Tvrdimo da se ovakvim „odgojem” razaraju
djeca i mladi i onesposobljuju tjelesno, emocionalno, mentalno, duhovno te ih
se pretvara u bića kojima je lako manipulirati.
Zato ćemo u ovom tekstu nastojati dati argumente
za ove naše tvrdnje.
Proučivši sadržaj i ishode 4. modula
Zdravstvenog odgoja, zaključujemo da on proizlazi iz preporučene literature, za
koju ministar znanosti, obrazovanja i sporta,
Željko Jovanović i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko
Filipović, kažu da nije obvezatna za učenike, nego je preporučena za nastavnike
te naglašavaju da se manipulira nekim rečenicama iz tih knjiga i brošura, da
treba vidjeti kontekst.
Slažemo se: nije stvar u rečenicama, nego
u kontekstu u kojem su one napisane, kontekstu čiji se obrisi tek ocrtavaju u
Kurikulumu, a afirmacijom ove literature osigurava mu se cjelovito oživotvorenje.
Obilježja su mu: užitak (seksualni) kao
smisao, nastranost kao prirodno stanje, egoizam kao stil života, stvarano zlo kao prividno dobro. Čitav kontekst u kojem se nalaze sporne rečenice o
prihvatljivosti pornografije kao didaktičkog materijala i terapeutske metode, o
prostituciji kao pozitivnoj društvenoj stvarnosti, o eksperimentiranju u seksu,
promiskuitetnosti, o čovjeku kao seksualnom biću od rođenja, o prihvatljivosti
svih oblika seksa za djecu itd. izvrće logiku i iskrivljuje istinu,
antipedagoški je i stoga je prijetnja čovjeku i društvu.
Rečenica navedena u uvodnom dijelu
Kurikuluma da „Zdravstveni odgoj treba pomoći razvoju sustava vrijednosti kod
mladih osoba” potvrđuje da nije riječ o znanstvenom pristupu, kako nas se
pokušava uvjeriti, jer znanost sama po sebi ne poznaje sustav vrijednosti, ona i
sama treba vrijednosni okvir da je se ne bi zloupotrijebilo.
I znanstvenik može biti zločinac. Mengele
je poslovični primjer.
Sustav vrijednosti osigurava tradicija ili
ga nameće ideologija, a on se prenosi putem odgoja. Odgoj je u oba slučaja ključan za prijenos odgovarajućih
načela i oblika ponašanja. No, ako odgoj ne izgrađuje čovjeka i ne osposobljava
ga za vladanje nad svojim nagonima, strastima, porivima, odgojni postupak je
promašaj ili svjesno uništavanje djeteta.
U 4. modulu Zdravstvenog odgoja odgojni
postupak i cilj utemeljeni su na rodnoj ideologiji, koja pod izlikom
spolne/rodne jednakosti odbacuje znanstvene činjenice, ruši tisućljetnu
tradiciju Zapadne civilizacije i univerzalne etičke norme.
Iako se Zdravstveni odgoj u uvodu
predstavlja kao višedimenzionalan model
koji podrazumijeva povezanost tjelesnog,
mentalnog, duhovnog, emocionalnog i socijalnog aspekta zdravlja, duhovna
dimenzija potpuno je izostavljena, a socijalna ograničena na vršnjački odnos i
odnos s partnerom, dok obitelji nema
ni traga, iako se zna da iz obitelji sve kreće, kako dobro tako i loše.
Duhovno zdravlje podrazumijeva slobodu od svega što zarobljava. Duhovno zdravlje traži da se djelovanje
nagona uskladi s razumom, da se emocije prodube i oplemene, a postiže se disciplinom
i samosvladavanjem.
Ovaj program o tome ništa ne govori. On ne
računa s čovjekom kao duhovnim bićem, ne računa na snagu učeničkog razuma, na
moć savjesti ni privlačnost ideala. On ozakonjuje vlast nagona, a ubija
prirodni osjećaj srama koji štiti ljudsku intimu. Učvršćuje djecu i mlade u
osjećaju lažne slobode i lažne autonomije, u stavu da su sami svoj zakon.
Banalizirajući seksualnost, usmjerava
njihov pogled od mladenačkih snova o ljubavi na tehniku izvedbe seksualnog čina
u kojem je uporaba prezervativa samo dio osobne
higijene. Time uništava osjećaj za ljubav, brak i vjernost.
Jedina disciplina koju traži je
disciplinirana uporaba kontracepcije.
Sve ovo doista vodi zaključku kako se
nastoji dodatno seksualizirati i homoseksualizirati djecu i mlade. Svaki
pedagog zna da je djeci i mladima potrebno pravo znanje, životno iskustvo i vodstvo
da bi došli do stupnja kada mogu kritički misliti, a ovaj pristup to ne
omogućuje, dapače, jasno usmjeruje djecu u pravcu prihvaćanja obrazaca
mišljenja kakve promovira rodna ideologija.
Sama definicija spolnosti u 7. razredu
(Komunikacija o spolnosti, metodički pripremljen materijal na stranicama
AZZO-a) zanemaruje jednu od temeljnih funkcija spolnosti – nastanak novog
života i glasi ovako: Spolnost je
pozitivna i važna dimenzija koja ima više funkcija u našem životu. Osim
fizičkog aspekta, obuhvaća prijateljstvo, ljubav, simpatiju, komunikaciju,
užitak, rizike, djelovanje hormona, osobne vrijednosti, stavove i uvjerenja,
ali isto tako i odluke i ponašanja u odnosu na spolne izbore.
Zato u ovom Zdravstvenom odgoju
promiskuitet sam po sebi nije loš, postoje samo neki rizični oblici promiskuitetnog
ponašanja (Ovisnosti i rizična ponašanja, 5. razred osnovne škole,
didaktički obrađena tema na stranici AZZO-a).
U ovom Zdravstvenom odgoju temi braka,
obitelji i odgovornog roditeljstva posvećen je jedan sat u 3. razredu srednje škole, a pri
tom je težište stavljeno na prekid
trudnoće, porast rastava, kontroverze vezane uz istospolne brakove i različite
tipove obitelji. No, zato je tema Razvijanje vještina potrebnih za
odgovorno seksualno ponašanje, što se uglavnom svodi na kontracepciju, tema o
seksualnim manjinama, diskriminaciji i stigmatizaciji seksualnih manjina dobila
po 2 sata u 1. i 3. razredu srednje i 1 sat u 7. razredu osnovne škole.
Iako su brak i obitelj danas izloženi
tolikim kušnjama i poteškoćama, o načinima prevladavanja tih poteškoća nema
spomena, kao ni o pripremi za brak, obitelj, odgovornosti i dužnosti koje s
time idu.
Ali
bi zato učenici trebali raspravljati o pornografiji već u 6. razredu osnovne
škole, a u 3. srednje analizirati problematične odredbe na početku spomenute Deklaracije
o seksualnim pravima koje bacaju pravo svjetlo na ovaj program.
4. točka te deklaracije glasi:
Pravo na seksualnu jednakost.
Odnosi se na slobodu od svih vrsta diskriminacije
bez obrzira na spol, rod, seksualnu orijentaciju, dob, rasu, društvenu klasu, vjeru te fizičku ili emocionalnu
različitost.
Namjerno smo markirali riječ dob, jer ovakvo
definiranje seksualne jednakosti otvara prostor legalizaciji pedofilije.
Tu sumnju dodatno učvršćuje 10. točka:
Pravo na
sveobuhvatno obrazovanje o seksualnosti.
Obrazovanje o
seksualnosti jest cjeloživotni proces koji počinje od rođenja i treba
uključivati sve društvene institucije.
Možda je u 5. točki te Deklaracije ključ za
„duhovnu dimenziju zdravlja” kako je vide autori Zdravstvenog odgoja, a za koju
smo na početku utvrdili da nedostaje:
Pravo
na seksualni užitak.
Seksualni
užitak, uključujući autoerotizam, izvor je fizičke, psihičke, intelektualne i
duhovne dobrobiti.
Ako bi ljudska intima postala javna stvar,
a prepuštanje požudama dobilo oznaku „duhovne dobrobiti”,
što bi se po ostvarenju ovog Zdravstvenog odgoja uistinu i događalo, otvorila
bi se vrata totalitarizmu najgore vrste.
Mi kao prosvjetni djelatnici podižemo
protiv toga svoj glas.
HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH
DJELATNIKA
