Kao prosvjetni djelatnici katolici osjećamo potrebu reagirati na istup potpredsjednika Hrvatskoga sabora, gospodina Nenada Stazića u Hrvatskom saboru 11.12.2012. u kojem govori o „nedopustivom, teškom zadiranju Crkve u jednu tako svjetovnu stvar kao što je obrazovanje“ i na izjave ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića o „srednjovjekovnim pogledima Crkve na današnjicu u 21. stoljeću“ te da „Crkva nema što tražiti u školi“.
Želimo iznijeti svoje stavove i potaknuti na dijalog radi boljeg međusobnog razumijevanja.
Opravdavajući, naime, to što bi poruke usvojene na satu predviđenom 4. modulom Zdravstvenog odgoja bile potpuno suprotne porukama s nastave vjeronauka, gospodin Stazić kaže da se „dosad na vjeronauku tumačio jedan način postanka svijeta, a u zemljopisu sasvim drugi. Zemljopis uči da je svemir nastao prije 13,7 milijardi godina Velikim praskom, a na vjeronauku da ga je Bog stvorio za 7 dana. U biologiji se i danas u školi uči da je čovjek nastao na jedan način, a na vjeronauku na drugi pa nikakvih problema nema. Prema tome, zašto bi bilo problema ako bi se u zdravstvenom odgoju razilazilo stajalište Crkve i stajalište znanosti.“
Držimo da bi potpredsjednik Hrvatskoga sabora i ministar znanosti, obrazovanja, i sporta morali znati da Crkvu čine svi njezini vjernici, dakle, uz svećenike, i laici (ljudi svih zanimanja, roditelji, djeca, a ne samo hijerarhija). Crkva je dio društva i svijeta, u kojem zajedno žive i vjernici i nevjernici te po ispravnom shvaćanju demokracije, po Ustavu RH u kojem su zajamčene sloboda vjere i mišljenja, i Crkva ima pravo reći što misli po pitanjima „svjetovnih stvari kao što je obrazovanje“ jer ona se tiču i njezinih članova.
Nismo iznenađeni što gospodin Nenad Stazić nema osnovnih znanja o Bibliji, najprodavanijoj i najprevođenijoj knjizi u svijetu, jednom od temeljnih tekstova naše kulture i civilizacije. Začuđeni smo samo da ne razumije slikovit govor, specifičan za književnost i uopće umjetničku, ali i religijsku, intuitivnu spoznaju, a koji se oblikuje usporedbama, simbolima, metaforama, alegorijama, parabolama i prenosi poruke, pouke, misli, iskustva, doživljaje vezane uz tajnu ljudskog postojanja, čiji je korijen u duhovnom području.
Jasno je da je takvo nepoznavanje posljedica prošlih vremena, kada su iz obrazovnog sustava potpuno maknute duhovne teme, kada je sloboda duha, koji propituje i traži, zamijenjena komunističkom ideologijom, a ona nije dopuštala pitanja koja bi narušila materijalističku i ateističku koncepciju njezinih temelja. No, ako doista živimo u demokratskom društvu, neophodno je razgovarati i utvrditi temelje na kojima se ono može graditi jer ćemo ga u suprotnom, gradeći – razgrađivati.
Zato predlažemo otvaranje javnog dijaloga o bitnim pitanjima čovjeka i društva, a prvo je i najvažnije pitanje smisla čovjekova postojanja, koje nadilazi biološku narav, narav najobičnijeg robovanja nagonima bez uključivanja savjesti, razuma, volje. O tim je pitanjima riječ i u Bibliji i u velikim djelima svjetske književnosti, koja izviru iz duhovnog iskustva pojedinaca i zajednice i uopće se ne protive znanstvenoj spoznaji, nego je nadopunjuju, kao što se ne protive ni moralu koji zastupa Crkva (a koji ministar Jovanović naziva „srednjovjekovnim pogledom“), nego ga potvrđuju. I u starom vijeku najprosvjetljeniji predstavnici društva (filozofi, mudraci) zastupali su stav o svladavanju nagona, razumnom življenju u skladu sa savješću kao jedino ispravnom putu koji donosi najviše sreće. Ako su samokontrola, samodisciplina, vjernost, altruizam, ljubav, poštenje, čistoća misli i djela te obitelj kao temeljna društvena zajednica, od koje sve počinje, suvišne za 21. stoljeće, kamo mi to onda idemo?!
Mislimo da se upravo izbjegavanjem ovog pitanja zatvara mogućnost demokratskog traženja istine i otvara prostor manipulacijama stvaranjem neprijateljstava i širenjem samo jednoga stava, a sve je to posljedica lijenosti uma i prihvaćanja ideoloških obrazaca kao istine, pa i u području novouvedenog Zdravstvenog odgoja.
Stalo nam je do istine, bez koje odgoj i nije moguć. Stoga pozivamo na preispitivanje stereotipa i predrasuda jer smo sigurni da svatko od nas ima instrumente za otkrivanje istine, samo je pitanje koliko ih želimo koristiti i je li nam uopće stalo do nje.
Navedenim se govorom gospodina Stazića stječe dojam da on, socijaldemokrat, nije upućen u to kako je kršćanska vjera oblikovala Europu nakon barbarskih pustošenja i ratova tako što je, kako priznaje jedan od začetnika socijalizma, Saint-Simon, „ uljudila narode Sjevera, zauzdala raspuštenost, Europu pretvorila u plodno tlo, navela ljude da grade ceste i mostove, uređuju bolnice, narode naučila čitati i pisati, smanjila i gotovo sasvim uništila ropstvo, organizirala političku zajednicu, najbrojniju što je ikad postojala…“. Također nije poučen o tome da je kršćanski svjetonazor Europu pretvorio u kontinent na kojem je nikla i razvila se suvremena znanost i razvilo se školstvo te da je stoljećima Crkva njegovala znanost i davala potporu njezinom razvoju, kao i razvoju umjetnosti, svjesna da i znanost i umjetnost služe čovjeku u spoznaji istine.
Ne vidimo načina kako bi znanost bila moguća da je čovjek vjerovao u slijepu silu i slučajnost kao stvaralački princip. Upravo zato što je vjerovao da je svijet djelo stvaralačkog uma, koji se otkriva u zakonima, moguće je bilo početi istraživati te zakone.
Zato s pravom zaključuje Peter Harrison, profesor povijesti i filozofije sa Sveučilišta Queensland, član australske Akademije humanističkih znanosti: „Veza između znanosti i ateizma je nešto što bi zaprepastilo začetnike moderne znanosti. Poznato je da su ključne figure u znanstvenoj revoluciji 17. st. imale jasna vjerska uvjerenja“.
Također je poznato da je Isaac Newton, jedan od utemeljitelja moderne znanosti, smatrao svoje teološke zapise i promišljanja važnijima od svojih znanstvenih zapisa, i stoga ne čudi ova njegova misao: «Postoji Biće koje je stvorilo sve stvari, koje drži sve stvari u Svojoj sili, i kao takvo zaslužuje strahopoštovanje.»
Dokaz je ovome što tvrdimo i činjenica da je svećenik Georges Henri Lemaitre, belgijski matematičar i fizičar, utemeljitelj teorije o postanku svijeta nazvane Big Bang (Veliki Prasak).
Nije li, uostalom, veliki Ruđer Bošković, čije ime nosi Institut Ruđer Bošković, naša stožerna znanstvena ustanova u području prirodnih i biomedicinskih znanosti te istraživanju mora i okoliša, bio svećenik?
Ne možemo prešutjeti da je upravo Crkva osnovala prve škole i prvo sveučilište u Hrvatskoj, obrazovala i odgajala generacije uglednih ljudi, znanstvenika, kulturnih radnika, a jedan od njih je i „otac hrvatske književnosti“, Marko Marulić, čije je djelo „Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca“ bilo besteler tadašnje Europe. Hoćemo li sve to odbaciti u ime 21. stoljeća?
Svijet ipak ne počinje od danas, a povijest, osobito kulturna, trebala bi nam zaista svima biti učiteljica života. I svi bismo, a osobito intelektualci, morali biti spremni preispitivati vlastita mišljenja. Jer, nije strašno ne znati i pogriješiti, strašno je ne htjeti ispraviti svoje pogreške i ne koristiti sposobnosti svoga uma i srca te ostati u zabludi.
Sigurni smo da je nepoznavanje vlastite kulture, bilo zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, uzrok mnogih nevolja današnjeg zapadnog svijeta, pa i Hrvatske. Zato, predlažemo da se otvore javni prostori međusobnom dijalogu na ovu temu da ne bismo kao dva neprijateljska tabora otvarali paljbu jedni na druge, nego da bismo zajedno stremili istini i toleranciji, koje ne može biti u ovakvom javnom ozračju. Kad bi se ostvarili uvjeti iskrenog dijaloga, znali bismo za ispravno tumačenje Biblije, znali bismo da je po kršćanskom vjerovanju Bog stvorio evolutivan i dinamičan svijet, a ne bismo iznosili doslovna i smiješna stajališta o biblijskim tekstovima niti bismo, braneći se etiketom znanosti proglašavali univerzalne moralne vrijednosti „srednjovjekovnim pogledima“, tim više što znanost sama iziskuje moralni okvir kako se ne bi pretvorila u sredstvo porobljavanja čovjeka.
Neka ovaj poziv bude test za provjeru istinoljubivosti i spremnosti na dijalog onih koji su u poziciji da upravljaju smjerom u kojem će naše društvo ići te imaju privilegij u stvaraju klime u kojoj ćemo živjeti.
HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA
