Sve više izlazi na vidjelo i očito je da u
Hrvatskoj zakoni i zakonski propisi vrijede samo za neke, dok su drugi
zaštićeni kad ih krše. Štoviše, često ih štite vlasti ili tijela nadležna za
provođenje zakona. Pokazalo se to i u školstvu.
Evo još jednog primjera kako ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje,
gospodin Vinko Filipović, i Agencija, protivno leksičkim normama, zakonskim
propisima i znanstvenim normativima mijenjaju značenje riječi i uvode ideološki
obojene pojmove u školstvo i udžbenike, indoktriniraju mlade generacije kako bi
im promijenili svijest, a da za to ne snose nikakve posljedice.
Hrvatsko katoličko društvo 30.11.2009. pisalo je tadašnjem ministru
obrazovanja gospodinu Radovanu Fuchsu moleći ga da se u skladu sa svojim
ovlastima zauzme za promjenu u jedinom udžbeniku
namijenjenom nastavi sociologije (Sociologija,
autor Nenad Fanuko, Profil, 2007.), a u kojem se, pod krinkom znanosti,
izrazito ideološki pristupa temama obitelji i braka. Ministar je pismo proslijedio
AZZO-u, a odgovorio nam je gospodin Vinko Filipović koji je stao u obranu
udžbenika optuživši nas za ideološki pristup.
A što smo uočili u tom udžbeniku, koji je i danas jedini važeći za nastavu
sociologije, navodimo u nastavku pa prosudite sami.
Pođimo redom.
Protivno strogo definiranom značenju hrvatske riječi “brak” koja se odnosi na zajednički život muškarca i žene usklađen s
civilnim (građanskim) ili crkvenim zakonima i propisima (Rječnik hrvatskoga jezika, Vladimir Anić) ili
se objašnjava ovako: na
zakonu osnovana zajednica muškarca i žene kao temelj obitelji (Rječnik
hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod
Miroslav Krleža), protivno Ustavu i Obiteljskom zakonu, u udžbeniku se taj
pojam ovako definira: “Brak je društveno prihvaćena seksualna zajednica dviju
ili više osoba. U većini društava to znači zajednicu osoba različita spola, ali
je u nekim kulturama dopušteno sklapanje braka između osoba istoga spola” (str.
161). Ista se definicija ponavlja i u sažetku, na 186. str.
Već ova definicija postavlja brojna pitanja
ali je sržno u tome da je za autora brak ”seksualna zajednica” a ne
životna zajednica muškarca i
žene koji su spremni za prokreacijsku ulogu, a da u druga pitanja ne ulazimo.
Tekst naslovljen ”Obiteljske vrijednosti i njihova kritika” tendenciozno,
uporabom određenih formulacija (potcrtali smo ih) i ilustracija stigmatizira
”tradicionalnu obitelj” (koja se uglavnom povezuje s kršćanskom tradicijom i
kršćanskim vrijednostima) kao nesimpatičnu i ugrožavajuću. Primjerice: ”Oni
koji drže da je obitelj ugrožena pozivaju se na `obiteljske vrijednosti`. To se
stajalište temelji na nekoliko pretpostavki:
- Pretpostavlja se da postoji
`normalan` oblik obitelji. U
osnovi je to vjenčani par s djecom. Ostali oblici obitelji, primjerice obitelj
sa samo jednim roditeljem ili
homoseksualne obitelji – smatraju se abnormalnim.
- Pretpostavlja se da je `normalna`
podjela rada po spolu i autoritet muškoga skrbnika u obitelji.
- Vjeruje se da je seks dopušten
samo unutar braka. Uz to idu i neprijateljska stajališta prema homoseksualnosti,
spolnom odgoju i pobačaju.
Vidimo da je
ovakav pogled na obitelj veoma konzervativan i tradicionalistički...” (str. 168).
Očita je namjera autorova prenijeti učenicima vlastiti vrjednosni stav i
negativni odnos prema obitelji, što se vizualno pojačava ilustracijom koja na
istoj stranici podsmješljivo prikazuje susret dvojice ozbiljnih ljudi i
pitanje: “Marko Perkoviću! Kako ste? Kako žena? Djeca? Tradicionalne obiteljske
vrijednosti?” (Je li slučajno Marko Perković?) Zatim fotografija izudarane žene
ispod koje je tekst o nasilju u obitelji.
Ovakav prikaz je neistinit, neznanstven i
neobjektivan, a ulaženje u objašnjenje zahtjevalo bi daleko širi prostor.
Slijedi potom argumentacija suprotnog stava, stava kritičara obitelji, koji
je tako koncipiran da nestaje autorov odmak od njega i nema više
“pretpostavljanja”, nego je izričaj takav kao da se iznose neosporne činjenice:
“Kritičari obitelji smatraju da je glavni problem u tome što je tradicionalna
obitelj presnažna, a ne to da je ugrožena. Na razini društva u cjelini, obitelj
je središnji mehanizam kojim se društvene nejednakosti – nasljeđivanje imovine
– prenose s generacije na generaciju. Kritičari posebice ističu `tamnu stranu`
obitelji: umjesto utočišta, ona je prije tamnica u kojoj su žene zatočene i
izložene kućnom nasilju. Obitelj i brak su glavni izvori podčinjavanja žena”
(str. 168).
Pa kad se učenicima ponovno u Sažetku ponovi ista misao (Obitelj i brak su glavni izvor
potčinjavanja žena) naglašavajući moguće negativne strane obitelji i braka,
s pravom se možemo pitati: Gdje je u ovome znanost? Što možemo očekivati od
mladih ako im se ovako truju duše i uništavaju ideali?
Autor se više puta poziva na idejne začetnike marksizma, Marxa i Engelsa i
njihova mišljenja. Tako, da bi objasnio “kompenzacijsku ulogu religije” navodi
Marxovu misao kako je religija opijum za
narod.
A da bi taj svoj ateistički i materijalistički i ini svjetonazor učinio
simpatičnim i duhovitim, ubacuje ilustraciju: razgovor Marxa i Freuda. Marks
veli: “Fredi, religija je opijum za narod.” Freud mu uzvraća:”Samo reci ne, Marx” (str. 198). (Ne je u knjizi
upravo ovako podebljano i istaknuto).
Psiholozi bi stručnije mogli reći o kakvim se sublimnim porukama i kakvoj
manipulaciji u ovom slučaju radi, ali, vidljivo je to i svakom razboritu
čovjeku.
Nema sumnje da tome ne bi smjelo biti mjesta u udžbenicima.
Čemu se može
nadati narod čiju djecu i mladež u školi uče ovakvim “znanstvenim istinama” ?
Hrvatsko
katoličko društvo prosvjetnih djelatnika
