Osvrt na knjigu Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu

Osvrt na knjigu Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu (autor Jose Antonio Fortea, izdavač Naklada Benedikta, 2015.) – O vrlo upitnim stavovima i tvrdnjama

Autor piše da je cilj knjige "dati smjernice vezane za Karizmatsku obnovu i gdje su granice dopuštenog i što je prikladno u primjeni karizmi" (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu., Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 11).

Na početku pojašnjava: "Pojam `molitvena skupina` ili riječ `zajednica` u ovoj će se knjizi odnositi na sve one skupine vjernika koje se okupljaju na molitvu za bolesnike ili kako bi primjenjivali druge karizme" (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 15).

Nudi zatim model molitve: krunica ili neka druga molitva ili pjesma (psalmi), čitanje Sv. Pisma, Komentari, Pjesma Zaziv Duha Svetoga, Molitva u jezicima, Zaključak.

Knjiga se uglavnom bavi onim što je za karizmatike specifično, a što se u Crkvi pojavilo u novije vrijeme te je još neistraženo područje: molitvom u jezicima, počivanjem u duhu, polaganjem ruku, a sve to obrađeno po modelu pitanje – odgovor. 

Zanimljiva je uloga namijenjena „molitvi u jezicima“: „To je vrijeme da se Boga zamoli da izlije svoje darove na osobe okupljene u njegovo ime“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 17).

Zašto baš molitva u jezicima ima tu ulogu? Odgovara:
"Duh Sveti moli preko osobe koja moli u jezicima. Moliti u jezicima pretpostavlja čin potpunog pouzdanja u Duha Svetoga. Pretpostavlja predanje njemu... Molitva u jezicima savršena je zato što molimo Oca riječima Paraklita. Duh Sveti je onaj koji moli u nama."

Ponavlja to i objašnjavajući fenomen „molitve u jezicima“: „To je dar po kojem Duh Sveti moli preko dotične osobe na nepoznatom jeziku“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 92)

Namjerno sam podcrtavajući istaknula definiciju takve molitve. Nameću se neka pitanja uz ove tvrdnje: Znači li da su sveci koji su bili uronjeni u molitvu više od nas, bilo karizmatika, bilo nekarizmatika, i živjeli su u dubokoj predanosti Bogu, svi molili u jezicima? Kako to nije ostalo nigdje zabilježeno kao njihova važna osobina, iako je zabilježeno mnogo toga pa i da je Bog preko njih činio čudesa?

Kako to da Isus nije rekao svojim učenicima, kad ih je na njihovo traženje da ih nauči moliti, naučio Očenaš, da će kasnije naučiti još savršeniju molitvu – molitvu u jezicima? 

Zanimljivo je da i sam autor izražava sumnju oko nekih slučajeva molitve u jezicima: "Čuo sam mnogo toga na području dara jezika. Čuo sam mnogo čudesnoga, ali i u nekim slučajevima nešto zbog čega jako sumnjam (možda nemam pravo) da bi doista Duh Sveti progovorio preko tih osoba i jednu jedinu riječ." (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 33).

Ipak savjetuje da se o tome ne sudi: "Dakle, kad je riječ o daru jezika, gotovo je uvijek poželjnije da se sam dokaže i ne ulaziti u to doista tajanstveno područje" (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 33).

Zašto tako savjetuje? Odgovor se nalazi u ovim rečenicama: „U malom broju slučajeva, poslije dugog razdoblja pokazalo se da i neartikulirani zvukovi, a ne samo riječi (nego čak i zvižduci), mogu biti legitiman plod dara jezika – ozdravljenjima i oslobođenjima od zlih duhova. Osoba koja je katkada stvarala nekakve zvukove, a ne riječi bila je izložena golemoj sramoti dok je to činila pred drugima. No, izgleda da je Bog njezino poniženje nagradio plodovima. Kao što se vidi, nije uvijek sve jednostavno“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 33).

Ovdje se radi i površnom i pojednostavljenom gledanju na stvari. Autoru je temeljni kriterij događa li se po toj molitvi ozdravljenje i oslobođenje, no koliko mi je poznato o ozdravljenjima i oslobođenjima unutar Karizmatskog pokreta ne vodi se neka stručna i sustavna evidencija i analiza, kao što je to slučaj, npr. s čudesnim iscjeljenjima u Lurdu. Osim toga, ozdravljenja i oslobođenja događaju se i bez dara jezika i mimo dara jezika, a i s druge strane uklanjaju se neki simptomi magijom (bioenergijom, reikijem,…), a ne znači da je došlo do istinskog oslobođenja i ozdravljenja, kao što je slučaj da su mnogi sveci bili veliki patnici, trpjeli i bolesti i napastovanja đavolska. 

Autor je protiv toga da katolici idu na susrete protestantskih molitvenih skupova "jer dovode u opasnost da izgube svoju vjeru" (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 38). Međutim, sama pojava karizmatskih skupina i molitava na ovaj način s "govorenjem u jezicima" u moderno doba potječe iz protestantske pentekostalne denominacije, koju 50-ak godina nisu prihvaćale ni protestantske crkvene zajednice, dok nisu pojedini pastori pošli u te vode, a u Katoličku Crkvu ušao je tako što su 1968. dvojica katoličkih profesora iz Pittsburgha otišla k pentekostalcima i ondje stekli određeno duhovno iskustvo koje su prenijeli u Katoličku Crkvu.

Naslov O karizmatskim darovima veže se na Prvu Pavlovu poslanicu Korinćanima, te donosi popis karizmatskih darova (mudrost, spoznanje, razlučivanje duhova, čudesa, dar liječenja, vjera, prorokovanje, dar jezika i tumačenje jezika).

U dijelu koji nosi naslov Komentar Prve poslanice Korinćanima, autor nudi „egzegezu svih redaka iz Prve poslanice Korinćanima u kojima se spominju karizmatski darovi“ objašnjavajući: „Svaki će redak biti popraćen kratkim pojašnjenjem“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu., Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 86).

Međutim, kada se redci iz konteksta izvuku, onda komentiranje postaje problematično, jer nedostaje ono što je u suodnosu s time i redak gubi svoj pravi smisao. Tako poruka sv. Pavla o ljubavi kao najvećem daru, o Crkvi kao jednom tijelu, kojem je glava Krist i kojem svi udovi trebaju služiti u skladu sa svojim darovima, potpuno nestaje iz perspektive i mijenja se smisao čitava teksta.

Evo primjera :

REDAK: „Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske (1 Kor 13,1)

Autorov komentar: „Ljudski jezici odnose se na dar jezika. No koji je to anđeoski jezik?“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 97).

MOJ KOMENTAR: Što ovdje nedostaje? Ovdje je smisao u nastavku „...a ljubavi ne bih imao – bio bih mjed što ječi i cimbal što zveči, a anđeoski jezici jesu valjda oni kojima komuniciraju anđeli, i ovdje su bitni samo da se vidi kako bi poznavanje i tih jezika bez ljubavi bilo besmisleno, prazno. 

REDAK: „Čeznite za darovima Duha, a najvećma da prorokujete“ (1 Kor 14,1).

Autorov komentar: „Savršen čovjek za sebe želi samo vjeru, križ, progonstvo, da bude zaboravljen od drugih i da ga ne uzimaju u obzir...“  (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 99).

MOJ KOMENTAR: Autor komentarom potpuno izlazi iz smisla ovih redaka, navodeći, doduše, istinitu činjenicu, ali koja nema veze s ovim retkom, izrečenim u određenom kontekstu, u kojem Pavao Korinćane poziva da više čeznu za darom proroštva, nego za darom jezika. Sv. Pavao govori Korinćanima koji su, očito, pobrkali vrijednost darova, pa teže više za manjim, uzvisujući ga, što inače čini i ovaj autor. I oni i on uzvisuju vrijednost dara jezika, zapuštajući veće darove: npr. prorokovanje („Čeznite za darovima Duha, a najvećma da prorokujete“ ), ljubav – dar kojem sv. Pavao posvećuje Hvalospjev ljubavi.  

REDAK: „Jer tko govori drugim jezicima, ne govori ljudima nego Bogu“ (1 Kor 14,2).

Autorov je komentar vrlo neobičan: „Čudo koje se dogodilo na Pedesetnicu nije dar jezika jer sveti Pavao kaže da se dar jezika ne razumije, osim što ga razumiju oni koji imaju dar tumačenja tih jezika, dok su apostole razumjeli svi okupljeni. Pedesetnica nije bila dar, nego čudo. Čudo ksenoglosije (razumijevanje nepoznatih jezika). Kod dara jezika riječ je o glosolaliji (govorenju nepoznatih jezika)“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 100).

MOJ KOMENTAR: Najprije, ksenoglosija je, prema Klaićevu Rječniku stranih riječi, isto što i glosolalija, tj.  „ nesvjesno govorenje nekim stranim jezikom“.

Potom, drugu netočnu autorovu tvrdnju da čudo koje se dogodilo na Pedesetnicu nije bilo dar jezika, opovrgavaju riječi Svetog Pisma: „Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: "Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi - svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja." 

REDAK: „Jer tko govori drugim jezicima, ne govori ljudima nego Bogu“ (1 Kor 14,2).

Autor nastavlja komentirati: „Obično se ono što se govori, izgovara nepoznatim jezicima, jer se govori Bogu. Duh Sveti moli preko onoga tko ima dar jezika. Ako Duh Sveti čovjeka nadahnjuje da ponavlja jedan slog, čovjek se ne smije opirati. Što manje smisla ima u onom što izgovori netko s tim darom, to će se više morati uzdati u Duha Svetoga. Bit će veći njegov čin vjere da preko njega moli Duh Sveti“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 100).

MOJ KOMENTAR: A što ako ne moli Duh Sveti, a čovjek se prepušta tom nadahnuću vjerujući da jest Duh Sveti? Nadahnut su govor poznavali i pogani u vezi sa svojim božanstvima. O nadahnutu govoru nepoznatih riječi svoje je svjedočanstvo opisao Tin Ujević, u vrijeme kada je imao dodira s ezoterijsko - okultnim i kada se bavio istočnjačkom meditacijom.

Autor dalje nastavlja: „Nije važno znati što molimo. Dovoljno je znati da Duh moli preko nas. Što nam se manje smisleno bude činilo, to ćemo se više morati prepustiti njegovu djelovanju. Nekad se pjeva, a nekad se ponavlja samo jedan zvuk. Zvuk ima značenje za Boga pa čak ako je riječ o samo jednom zvuku. Duh navodi na izgovaranje nečega vrlo jednostavnoga. To su otajstvene stvari koje ne bismo uspjeli potpuno shvatiti čak i da nam ih netko objasni. U nekim se prilikama izgovara u tonu vapaja, u nekom u tonu zapovijedi, a u nekima se osjeća toliko snažno prisutnost Duha u nutrini da čovjek osjeća impuls pomaknuti šaku, cijelu ruku ili tijelo.

No ako zvuk koji izgovara nije posebno lijep, tada će osoba dobro postupiti ako ga izgovori potiho. Jer, iako Duh moli preko nje, ne smije ometati druge u njihovoj molitvi. Činjenica da netko moli nešto po Božjem nadahnuću, ne znači da to mora činiti na očit način pred svima. Čak ni nužno u javnosti, jer neki ljudi mogu biti nadahnuti da ponavljaju neka brbljanja (poput male djece) ili zvižduke ili čudne zvukove. U svemu se treba voditi zdravim razumom. Stoga oni koji mole u jezicima, moraju se pokoravati voditelju molitvene zajednice, a on se mora brinuti da se ta molitva izvede dostojanstveno i lijepo. To, dakle može značiti da će nekoj konkretnoj osobi biti potrebno kazati neka moli tiše, u sebi“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 101).

MOJ KOMENTAR: Ovdje se inzistira na prepuštanju Duhu Svetom i njegovu djelovanju kako bismo stekli povjerenje u Njega, i to tako da izgovaramo nadahnute nerazumljive, nepoznate riječi, glasove, zvukove, zvižduke, što sve pripada otvaranju čovjekova duha na jednoj razini koja ide ispod razumske. A Bog nam je darovao razum i znano nam je iz katoličke tradicije da Duh Sveti nadahnjuje razum mudrošću i da se vodstvo Duha Svetoga i povjerenje u nj stječu tako da u istini živimo i Riječ Božju vršimo!

Ako je molitva u jezicima najsavršenija, kako autor tvrdi, jer da Duh Sveti moli u nama, kako onda mogu zvukovi te molitve ne biti lijepi? I kako to da se Duhu ne smijemo opirati na njegova nadahnuća pa da možemo ponavljati i brbljarije, čudne zvukove i zvižduke, ali moramo slušati voditelja ako nam kaže da se stišamo. Voditelj je zadužen da se molitva izvede dostojanstveno i lijepo! Pa zar nije Duh Sveti onaj koji daje sklad, ljepotu, jedinstvo? Bože mi oprosti, onda ispada da je voditelj taj koji usklađuje nadahnuća Duha Svetoga?

REDAK: „Nitko ga ne razumije“ (1 Kor 14,2).

Autorov komentar: „Zanimljivo je da đavli (u što sam se mnogo puta uvjerio) razumiju ono što se govori u molitvama u jezicima. Ali osoba koja moli ne razumije“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 102).

MOJ KOMENTAR: Autor ne piše kako je došao do ove spoznaje. Kako sv. Pavao to nije znao, jer valjda bi nas inače on već na to upozorio?

Autor dalje razlaže: „Budući da osoba ne razumije ono što govori, njezin um može ostati u tišini. Drugim riječima, dok moli u jezicima, nije trenutak da počne o nečemu razmišljati. To je trenutak da se um pusti u potpunoj tišini, kako bi naš duh u našoj nutrini molio u najvećoj mogućoj opuštenosti. Zato je vrlo dobro ne razumjeti kako bismo se mogli moliti duhom, a ne samo umom. Da bi se molilo u jezicima, nije važno ustima izgovarati riječi, možemo moliti u nutrini dok izvana ostajemo u tišini. Jedan od načina da se čovjek koji ima dar jezika privikne na molitvu duhom jest da bude u osami u kući, da sjedne, nađe udoban položaj, zatvori oči i zamoli Duha Svetoga da moli preko njega i zatim vrlo polako počne moliti u jezicima, bez ikakve žurbe, dopuštajući unutarnju tišinu, želju da hvali Boga, da stupi u dodir s njim, osjećajući da su njegove riječi upravljene Božanskom prijestolju iako ne razumije što govori. Tako je sigurno da moli naš duh, a ne naš um da možemo moliti u jezicima po cijeli dan dok obavljamo razne poslove. Um čak može biti zaokupljen jednostavnim radnjama (obavljanjem kupovine, pripravljanjem jela u kuhinji, vožnjom automobila) a da naš duh i dalje neprekidno moli“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 102).

MOJ KOMENTAR: Meni ovo sliči na mantranje u istočnjačkim duhovnostima gdje se svjesno ide na obustavljanje djelatnosti uma, a kada se to čini dugo i kontinuirano, rezultira tupoćom, hladnoćom ili gubitkom razuma. Ovdje se možemo poslužiti i iskustvom sv. Terezije Avilske, koja poučava o molitvenom životu i ovo: „U mističnoj teologiji, o kojoj počeh govoriti, razum gubi svoju djelatnost, jer mu je obustavlja Bog. To ću kasnije razložiti potanje, ako budem znala i ako mi Bog da za to svoju milost.

Hoću da kažem, da mi ne smijemo ni pomisliti te bismo se usudili obustaviti razum ili zaustaviti njegovu djelatnost. Inače bismo ostali ludi ili hladni te ne bismo radili ni jedno ni drugo. A kad Bog obustavi razum i zadrži mu djelatnost, dade mu nešto, što će ga zapanjiti i čim će se baviti, pa će bez promišljanja više razumjeti vjerovanje, nego što mi možemo upoznati sa svim svojim zemaljskim naporima u mnogo godina“ (Moj život, 12,5). 

REDAK: „Tko pak prorokuje, ljudima govori i izgrađuje, hrabri, tješi (1 Kor 14,3)“.

AUTOROV KOMENTAR: „Onaj tko prorokuje pretskazuje buduće činjenice, i to je ključni čimbenik ovoga dara. Prorokovanje rezultira izgrađivanjem, hrabrenjem i utjehom. Tko ne bi htio znati što će se dogoditi u budućnosti? Golemog li dara!

Kada bi to bilo nešto što bi svaki kršćanin mogao postići nekom vrstom duhovne vježbe, nedvojbeno ne bi bilo onih koji ne bi htjeli biti proroci i svatko bi to pokušao biti i svatko bi htio prorokovati. No, Bog je onaj koji to udjeljuje“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu.  Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str.  104).

MOJ KOMENTAR: Drugi jedan karizmatik, De Grandis naučava pak da svatko ima sve darove, samo ih treba aktivirati pa onda i dar proroštva. On organizira radionice u kojima ljude poučava kako „aktivirati dar proroštva“: formiranjem kruga u kojem se svi drže rukom ramena svoga susjeda, govorenjem u jezicima i zatvaranjem očiju i osluškivanjem i izgovaranjem onoga „što im Duh govori u nutrini“. Jose Antonio Fortea pak svodi dar proroštva na proricanje budućnosti. Očito se ni karizmatici međusobno ne slažu u ovim stvarima, pa kako mogu očekivati da se prihvati to što naučavaju? 

REDAK: „A htio bih da svi vi govorite drugim jezicima, ali većma da prorokujete“ (1 Kor 14,5).

Autor protivno razumu i logici objašnjava: „Treba reći da ne želi da svi prorokuju. Kada bi svi prorokovali, mnogi bi se uzoholili. Zato apostol kaže da je bolji dar prorokovanja, ali ga ne želi za svakoga. No, Pavao želi da svi govore drugim jezicima (što je vrsta molitve) jer u tome daru nema opasnosti od oholosti. Ili bolje rečeno, ta je opasnost minimalna. Taj se dar može željeti i za njega se može moliti Boga, jer je jedina opasnost (osim oholosti i umišljenosti) da čovjeka drže ludim“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 107).

Ovom komentaru ne treba komentar! Sapienti sat. 

REDAK: „Stoga, tko govori drugim jezikom, neka se moli da ga može protumačiti“ (1 Kor 14, 13).

Autorovo tumačenje ovoga retka: „Ovaj se redak može prevesti i ovako: Onaj tko govori drugim jezikom, neka se moli da netko može protumačiti“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 109).

MOJ KOMENTAR: Međutim, Pavao kaže: Tako i vi, budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve. Stoga tko govori drugim jezikom, neka se moli da može protumačiti. Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan. Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom. 

Kako moli um bez duha? Tako da mehanički ponavlja riječi! A kako duh bez uma? Tako da ne zna što izriče. Podrazumijeva se da svatko razuman može iz ovoga izvući zaključak da se treba moliti prisutnošću duha uz korištenje uma – uzdizanjem uma i duha k Bogu. Također svatko može zaključiti da se kod autora radi o proizvoljnom tumačenju svetoga teksta, i to potpuno suprotna značenja nego što je značenje 1. Poslanice Korinćanima. Moram se ponovno vratiti na autorove rečenice: “Budući da osoba ne razumije ono što govori, njezin um može ostati u tišini.... Zato je vrlo dobro ne razumjeti kako bismo se mogli moliti duhom, a ne samo umom“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 102). One su u očitom proturječju s onim što govori sv. Pavao, koji traži da se onaj koji moli drugim jezikom, moli da može protumačiti jer mu u suprotnom „um ostaje neplodan“ te zaključuje: „Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjev duhom, ali pjevat ću ih i umom.“

Zašto tako, tumači u nastavku sv. Pavao objašnjava: Jer ako Boga blagoslivljaš duhom, kako će neupućen reći "Amen" na tvoju zahvalnicu? Ne zna što govoriš. Ti doduše lijepo zahvaljuješ, ali se drugi ne izgrađuje. Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi. Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom. Braćo, ne budite djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću!

REDAK: „Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan“ (1 Kor 14, 14).

Ponovno autorov komentar suprotan onomu što sv. Pavao tvrdi kada kaže da uz dar jezika treba moliti za dar tumačenja jer u suprotnom „um ostaje neplodan“: „Dar jezika već je sam po sebi potpun, budući da duh moli preko čovjeka. No, uz dar tumačenja jezika, znači da će naš um primiti neku poruku. Ipak treba upamtiti da dar jezika nije nepotpun dar, nego je sam po sebi savršen“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 110).

MOJ KOMENTAR: Ovdje valja naglasiti da postoje prave i lažne karizme. Citirat ću bibličara Celestina Tomića: „Svaki zanos, govor stranim jezikom, osjećaji slatkoće, miline, sladosti, nisu odmah znak istinske karizme. I u poganstvu su osjetili zanos za idole, kao da su im sva osjetila prodahnuta božanstvom, kao da nestaje vremena i prostora, kao da ne primjećuju okolnog svijeta, potrebu da se izrazuju stranim, starim, tuđim jezicima“ (C. Tomić. Počeci Crkve – Pavao, apostol naroda. Zagreb:  Provincijalat hrvatskih  franjevaca konventualaca, 1995., str. 152).  

REDAK: „Tako drugi jezici nisu znak vjernicima, nego nevjernicima“ (1 Kor 14,22).

Autor ovo tumači u skladu s onim što sv. Pavao kaže: „Jezici su znak kada netko tko uđe u neku molitvenu zajednicu prepozna riječ svoga jezika kojim se govori u nekoj udaljenoj zemlji. Kada čovjek prepozna te riječi, shvaća da to može biti samo Božje djelo. Njemu će to bit znak da Bog moli preko tih ljudi...“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 110)

MOJ KOMENTAR: Točno tako. Jer nose poruku u sebi koju ti nevjernici razumiju razumijevajući jezik. Ali ako svi u glas govore drugim jezicima, reći će da mahnitaju. "U Zakonu je pisano: Drugim jezicima i drugim usnama govorit ću ovomu narodu pa me ni tako neće poslušati, govori Gospodin. Tako drugi jezici nisu znak vjernicima, nego nevjernicima; a prorokovanje vjernicima, ne nevjernicima. Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno i svi govore drugim jezicima, a uđu neupućeni ili nevjernici, neće li reći da mahnitate? Ako pak svi prorokuju, a uđe koji nevjernik ili neupućen, sve ga prekorava, sve ga osuđuje. Tajne se njegova srca očituju te će pasti ničice i pokloniti se Bogu priznajući: Zaista, Bog je u vama."

REDAK: „A prorokovanje vjernicima, ne nevjernicima“ (1 Kor 14, 22).

Tumačenje ovih redaka opet otkriva kako autor usko shvaća dar proroštva kao proricanje budućnosti pa proturječi onom što sv. Pavao gore navodi: „U proroštvo će povjerovati oni koji znaju da je istina da neka osoba ima dar prorokovanja. No,  nevjernik nema elemenata po kojima bi znao je li osoba koja daje poruku nekakav prevarant ili luđak. Izlječenja ili raspoznavanja jezika prilikom molitve u jezicima služe za dobro onih koji ne vjeruju, jer će time povjerovati. No, prorokovanje je za one koji već vjeruju jer će ih to utvrditi. A da bi se čovjek mogao utvrđivati, potrebno je da već ima vjeru“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 111). Vidimo da sv. Pavao uz govor u jezicima ne veže izlječenja, kao ovaj autor, a uz dar proroštva veže prvenstveno čudo sagledavanja istine vlastitog srca i obraćenje te stjecanje dara vjere.

REDAK: „Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno i svi govore drugim jezicima, uđu neupućeni ili nevjernici, neće li reći da mahnitate?“ (1 Kor 14,23)

Kako ovo komentira autor? Ovako: “Neki katolici ismijavaju molitvene sastanke karizmatske obnove, u šali govore kako se čini da su svi ludi. Te kritike moramo prihvatiti s ljubavlju, bez ljutnje. To se događalo i u vrijeme sv. Pavla. No, istodobno se moramo potruditi da se molitva u jezicima odvija u najvećem mogućem redu. One koji mole pretjerano upadljivo, treba zamoliti da mole manje upadljivo. U tu svrhu možemo navesti ovaj redak. To će biti potrebno jer će se ti ljudi štititi tvrdnjom da ih Duh na to potiče. I nitko to ne negira. No, iako ih Duh na to potiče, može ih se zamoliti da se očitovanje vodi zakonima razboritosti. Isto vrijedi za one koji čine pokrete rukama ili cijelim tijelom na način koji ne služi izgrađivanju nego diskreditaciji prisutnih“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu., Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 111/112).

MOJ KOMENTAR: Autor zaboravlja da je kod sv. Pavla riječ o nevjernicima, a katolici su vjernici koji ne razumiju ovo s jezicima jer to nije kontinuitet crkvene tradicije, nego nešto novo, i za njih strano. Zato neki katolici ne mogu načuditi ovomu (ismijavaju ovo) kao što i sv. Pavao upozorava da će za one koji u Crkvi svi istovremeno govore drugim jezicima, neupućeni i nevjernici reći da mahnitaju. 

No, autor priznaje i ono zbog čega sv. Pavao poučava Korinćane da se ne služe jezicima u Crkvi onako kako su to oni činili i kako to današnji karizmatici, suprotno sv. Pavlu, preporučuju, tj. da se svi zajedno „mole u jezicima“, ne razumijevajući što izgovaraju: „Najčešće onoga koji moli u jezicima ne razumije ama baš nitko. Svjedok sam nekoliko iznimaka u kojima je netko razumio što osoba govori na njegovom jeziku, ali to je nekoliko slučajeva, spram nekoliko stotina“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 111).

I stoga sv. Pavao naglašava da je vjernicima znak prorokovanje, koje će dotaknuti i nevjernika ako ga ovaj čuje jer ga „sve prekorava, sve ga osuđuje“ vodeći ga tako do samospoznaje, tj. očitovat će se tajne njegova srca i tako će priznati Boga u vjernicima i poklonit će se Bogu.

Međutim, kod karizmatika je na cijeni govor u drugim jezicima i ne pada im na pamet poslušati preporuku sv. Pavla o načinu njegova korištenja u Crkvi. Tako i ovaj karizmatik izvrdava preporuku, što se vidi u tumačenju sljedećega retka.

REDAK: „Ako tko govori drugim jezikom - dvojica, najviše trojica, i to jedan za drugim - jedan neka tumači;  ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u Crkvi, neka govori sam sebi i Bogu (1 Kor 14,27-28).

Autorovo tumačenje: „Ovo pravilo treba shvatiti kao stegovnu mjeru koja je prihvaćena u konkretnom trenutku, a ne kao apsolutnu zapovijed za sva vremena... Drugim riječima, apostolove riječi nisu zabrana za sva vremena da se zajednički moli u jezicima kao što se to danas često čini. On je ovu odluku donio za tu zajednicu, ali nema ničega lošeg u tome da se danas u jezicima moli istodobno, što vodi do lijepih zborova. Sveti Pavao zajednici u Korintu zabranjuje istodobno moliti zato što su to činili neuredno, na način koji nije služio za izgrađivanje. A kada svi u jezicima mole ugodno i lijepo, nema mjesta prigovorima protiv toga, slijedeći iste riječi apostolove – da mu je jedina namjera uvesti red“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 115/116).

MOJ KOMENTAR: To jednostavno nije istina jer ne proizlazi iz smisla Poslanice Korinćanima.

Iz svega navedenog, jasno se vidi da autor 1. Poslanicu Korinćanima svojevoljno i stoga pogrješno tumači, izbjegavajući cjelovit tekst i kontekst, cjepkajući pojedine retke, proizvoljno iznoseći zaključke, nešto ignorira, nešto umeće, nešto okreće, a nešto očigledno izvrće i otvoreno obrće poruke, protiv logike i razuma. A sve u službi opravdanja temelja karizmatskog nauka o govoru u jezicima koji je za njegove pripadnike stup komunikacije s Bogom, iako ne razumije što govori. 

Još jedna zanimljiva primjedba ovog autora zaslužuje da je se navede: "No, kada bih na nekima od svojih putovanja, na slavljima mnoštva ljudi, izmolio kratku molitvu za oslobođenje za cijelo mnoštvo i kratku deprekativnu molitvu Bogu, a opsjednuti bi tada počeli zavijati (katkad i po četrnaest odjednom), to mi je zvučalo kao glazba s nebesa. Zar nije čudesno kako se demoni izvijaju kad se ne mogu oduprijeti vjeri mnoštva koje moli? Kad god bi se to dogodilo, za mene osobno i za tisuće prisutnih bilo je čudesna lekcija gledati kako su đavli primorani očitovati se, izići iz svojih skrovišta, k tome su nas prisiljeni često moliti da prekinemo molitvu. Činjenica da se takvi prizori događaju, znak je da je Kraljevstvo Božje stiglo." (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 48).

Zaprepašćujuće mi je da mu je zavijanje „opsjednutih“ zvučalo „kao glazba s nebesa“! 

Rečenica „Vjera uništava svaki strah od navodne moći okultizma da nam našteti. Premda nas đavli mrze, njihova sposobnost da nam naštete vezana je voljom Svevišnjega“ (Jose Antonio Fortea. Otajstveni Bog: Odredbe, smjernice i savjeti za Karizmatsku obnovu. Zagreb: Naklada Benedikta, 2015., str. 87), jest također problematična jer relativizira moć okultizma, a okultizam zaista može naštetiti. Naravno da je sposobnost đavla da nam našteti vezana voljom Svevišnjega, ali naše približavanje đavlu preko okultnoga strogo je zabranjeno u Svetom Pismu i svako približavanje okultnomu znak je neposluha Bogu i zamka kojom svojevoljno ulazimo u zabranjeno područje iako nam je Bog objavio kako On gleda na to i što od toga možemo očekivati,  i to se mora naglasiti danas kada se toliki ljudi svjesno, a još više nesvjesno upuštaju u okultno. 

Iz svega navedenog proizlazi da ljudi u Katoličkoj Crkvi kojima će ova knjiga biti vodič i smjernica u formiranju molitvenih zajednica, u molitvi i duhovnom životu, jer iz nje progovara duh neistine i krivotvorine, mogu biti u ozbiljnoj duhovnoj opasnosti.

Prijeko je potrebno ustanoviti vijeće za praćenje literature koju promiču kao katoličku i za katolike crkvene i privatne izdavačke kuće. Teško je iskorijeniti herezu kada se ona razmaše, a odgovorni smo za ono što se u Crkvi širi kao sjeme jer ni plodovi nisu zdravi ako je sjeme bolesno.