četvrtak, 27. veljače 2020.

„Sloboda umjetnosti“

O(b)oljela / O(g)oljela demokracija

Kad je Oliver Frljić u svojoj predstavi „Vaše nasilje i naše nasilje“, financiranoj našim novcem preko Ministarstva kulture, izrugivao Isusa Krista i prikazivao ga blasfemično, vrijeđajući duboko osjećaj kršćana, to je bila umjetnička sloboda prema riječima ministrice kulture.

Kad se u okviru Eurokaza u Zagrebu 2013. izvela provokativna talijanska predstava „O konceptu lica Sina Božjega“ (u nekim zapadnim zemljama zabranjena) u kojoj su djeca bombama gađala Kristovo lice, nitko se nije javio i postavio pitanje o govoru mržnje, plaćenom i novcima kršćana kroz izdvajanje za proračun Grada Zagreba. Dapače, prema izjavi u Večernjem listu od 4. srpnja, redatelj Ivica Buljan komentirao je dječje uloge ovako: „Naročito su bila dojmljiva djeca koja su iskreno odigrala svoje uloge.“

Nije se javila nikakva pravobraniteljica, ni pučka ni za djecu, zabrinuta zbog lošeg utjecaja na njihov razvoj i lošeg primjera drugima. Podrazumijevalo se valjda do je to „sloboda umjetnosti“, a djeca su također „slobodni umjetnici“.

Kad je Gradsko dramsko kazalište Gavella promoviralo predstavu Dalibora Matanića Fine mrtve djevojke, na plakatu su kao lezbijke prikazana dva zagrljena kipa Djevice Marije. I naravno, ponavljala se ista mantra o umjetničkim slobodama u njegovu obranu te je bio maknut, ne nakon zamjerki koje su upućene takvom plakatu jer vrijeđa vjernike i njihove svetinje, nego nakon „neviđenog pritiska na institucije povezane s kazalištem…i na sponzore“, kako je objasnio ravnatelj Gavelle Darko Stazić.

Kad su u Rijeci nedavno povodom preuzimanja titule Europske prijestolnice kulture izveli hrvatsku himnu izrugujući joj se, a time i državi koju predstavlja, bila je tu opet na djelu famozna sloboda umjetnosti. I mogli bismo ovako dalje nabrajati još niz primjera proglašenih „umjetničkih sloboda“...

No kad su prije nekoliko godina Kaštelani na karnevalu spalili transparent slikovnice Dugine obitelji, prosvjedujući protiv nametanja oblika života koji oponašaju brak i prirodnu obitelj stavljajući se na njihovo mjesto, a zbog razumljive brige za djecu koja trebaju prirodnu obitelj za prirodan razvoj, oglasile su se ministrica znanosti i obrazovanja, pravobraniteljica za djecu i još mnogi zagovornici „novih oblika obitelji“ zabrinuti zbog „govora mržnje „ i lošeg utjecaja na djecu.

Karneval je inače pretkršćanska pučka manifestacija u kojoj narod izražava kroz satiru i izrugivanje svoje stavove o aktualnim temama, jedan jedini dan u godini na koji je od pamtivijeka bilo dopušteno kroz smijeh progovoriti o svemu i svakomu, kritizirati sve i svakoga pa i „zapaliti“ „krivce“ – a da sve ostane samo na tome jer je tako narod ispucao svoje frustracije i poslao poruku onima na vlasti. No, ta njegova tradicijska izrugivalačka funkcija i umjetnička sloboda našla se na udaru i ove godine.

Kad su Imoćani progovorili satirično i simboličnim spaljivanjem ideologije, koja gura nesretnu djecu iz domova socijalne skrbi u neprirodno okružje kako bi gay parovi zadovoljili svoje sebične težnje ne obazirući se na dobrobit djeteta bez roditeljske skrbi ili, što je još gore, i sami gay parovi postali sredstva te ideologije za razaranje prirodnih (naravnih) obitelji, digli su se branitelji takvih ideologija i prijete sudskim tužbama. Javio se i sam predsjednik RH i premijer, predsjednik Sabora, pravobraniteljice i mnogi drugi.

U općoj utrci predstavnika vlasti i promicatelja rodne ideologije da što prije osude spaljivanje „gay para s udomljenim djetetom“, nitko se nije ni osvrnuo na stvarnu simboličnu poruku toga čina. A ta je da je „udomljeno dijete“ s izraženom crvenom petokrakom kao simbolom totalitarne komunističke ideologije, koju usvaja ovaj gay par, jedan saborski zastupnik, Nenad Stazić, koji se inače prepoznaje po govoru mržnje i podržavanju nasilja prema „neprijateljima“, po animozitetu prema Crkvi i kršćanima te kršćanskom nauku jer ga ne razumije, koji je javno u Saboru osudio ravnateljicu Centra za socijalnu skrb iz Zagreba", okrivivši je da krši zakone jer nije dopustila udomljenje djeteta gay paru: „. To je kazneno djelo i da smo mi nekakva država, ali barem nekakva, ta izvjesna Tatjana Brozić Perić do danas u osam sati ujutro do početka svog radnog vremena više ne bi bila na tom mjestu, ona bi bila smijenjena, ona bi bila potjerana jer ne poštuje odluke suda.“ Umjesto da se informira o istini i zakonu, omalovažio je s prezirom, javno izrugao i osudio osobu („nekakvu Tatjana Brozić Perić“) koja je u skladu sa zakonom odgovorno vršila svoj posao. I nikom ništa. Nije se javila pravobraniteljica za djecu da obrani pravo djeteta na prirodnu obitelj, ali je komentirala događaj na karnevalu u Imotskom uslijed tobožnje brige za djecu: "Bila su pozvana nazočiti otvorenoj manifestaciji mržnje i nasilja, koja je među nekima od njih mogla izazvati snažni osjećaj uznemirenosti i straha, ali i time što im se predrasude dijela odraslih nameću kao 'ispravni' svjetonazor u njihovom budućem životu".

Ta ista pravobraniteljica na pismo HKDPD-a o sadržajima izborne lektire, sa scenama nasilja, pedofilije, pornografije, opisa samoubojstva, što su sve stvarne opasnosti za duh i dušu učenika srednjoškolaca, nije reagirala niti se brine o tome da bi takva literatura „među nekima od njih mogla izazvati snažni osjećaj uznemirenosti i straha, ali i time što im se predrasude dijela odraslih nameću kao 'ispravni' svjetonazor u njihovom budućem životu“ , nego je HKDPD uputila na drugu adresu, na Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao one koji su odgovorni za to područje.

Tako se preko predstavnika demokratskih institucija demokracija potpuno razgolitila. Otkriva nam se svakodnevno u dvostrukim mjerilima onih koji su na određenim položajima društvene ljestvice utjecaja, vlasti i moći.

Nameće se samo jedan zaključak. Ili postoje nedodirljive svetinje pa onda ni umjetnička sloboda nema pravo rušiti ih, ili ne postoje svetinje pa onda nije svetinja ni umjetnik ni njegova sloboda. A onda dakako ni sabornik ni bilo koji političar, ni većina, ali ni manjina. Jer nema temelja iz kojih se njihova svetost može iščitati.

Ako Krist nije svetinja, iako je Bog nama kršćanima koji smo većina u Lijepoj našoj, pa ga različite manjine (umjetničke, ideološke,…) mogu pogrđivati kako im padne na pamet, onda o kakvom društvu različitosti i tolerancije pričaju naši političari, zagovornici slobode umjetnosti, zaštitnici ljudskih prava i mediji? Očito nisu svjesni da je upravo On donio svijest o neizmjernoj vrijednosti ljudske duše, time i dostojanstvu svake osobe, dok nas oni dovode na prag poganskog stanja u kojem je čovjek bezvrijedan ako ne pripada vladajućoj kasti i moćnoj ideologiji? A tu nema nikakve demokracije, nego je sve određeno zakonom jačega. Oni po tom zakonu nameću nama svoje trenutne ideološke „svetinje“ protiv naših vječnih svetinja, što je napad na slobodu mišljenja, govora, savjesti, vjere, na naravni zakon, zdrav razum i znanstvene istine.

Uzalud se zaklanjaju krinkom prava i pravde, pravnom državom i zakonima. Oni nikako ne mogu pokriti o(g)oljelost i o(b)oljelost takve demokracije. Oni su samo izumi ljudski protiv naravnih i Božjih zakona i sigurno će propasti kad-tad jer su i naravni i Božji zakoni stalni i nepromjenjivi, a ljudsko sebeljublje, oholost i taština oduvijek su bili uzrok propasti čovjeka i zajednice.

O udomiteljstvu

HKDPD o udomiteljstvu

S nevjericom slušamo i gledamo ovih dana kako se s najviših pravosudnih instanci Republike Hrvatske (Ustavni i Upravni sud) i od strane aktivističkih, nevladinih udruga plaćenih iz državnog proračuna i tko zna čijih još i kakvih stranih donacija, zagovaraju „prava istospolnih parova na udomljene djece“ i pitamo se: kako su na svijet došli zagovaratelji takvih „prava“, kakvo im je bilo djetinjstvo, imaju li sami djece i razmišljaju li o njima kad se za ovakva „prava“ istospolnih parova zalažu, a pri tome djecu i njihovo pravo i potrebu za prirodnom obitelji, potpuno zanemaruju i bagateliziraju. Izjednačavaju različito, a zanemaruju bitno. I još zavode javnost mišlju kako je jedino važno emocionalno okružje koje po njima djetetu može dati bilo tko? Po toj logici, sutra će to moći i pedofili!??! I neprestano ponavljaju istu mantru: Djetetu je bolje u takvoj zajednici, nego u domu.
Što ovim zagovarateljima čudnih prava znače majka i otac i jesu li svjesni što čine budućim naraštajima djece koja će, ne svojom krivnjom, ali svojom nesrećom završiti izvan prirodne obitelji?
Kao prosvjetni djelatnici s iskustvom koje ne može dati nikakva teorija, znamo da su majka i otac te prirodna obitelj nezamjenjivi. Da djetetu ni najbolje emocionalno okružje, najsavršeniji baka i djed, npr. ne mogu u potpunosti zamijeniti roditelje. Također nam ne trebaju nikakva znanstvena istraživanja (iako ih ima) potvrditi da je prirodno roditeljsko – obiteljsko okružje nezamjenjivo u normalnom, skladnom odrastanju u zrelu i stabilnu osobu. Dvije istospolne osobe prirodno nikad ne mogu stvoriti roditeljsko – obiteljsko okružje, mogu ga samo izvanjski oponašati, više ili manje neuvjerljivo glumiti, čime bi i udomljeno dijete bilo prisiljeno na glumu i oponašanje udomitelja jer, općepoznato je: dijete uči oponašanjem. Zar to nije onda udar na identitet djeteta i na njegovo pravo biti ono što jest te duševno nasilje nad djetetom? A Konvencija o pravima djeteta, koju je i RH potpisala, protivi se tome. Dapače, obvezuje države potpisnice da jamče djetetu pravo na očuvanje svog identiteta, a u slučaju kad su djetetu uskraćene „neke ili sve sastavnice identiteta“ , osiguraju „odgovarajuću pomoć i zaštitu u cilju njegova što bržeg potvrđivanja“ (Čl. 8.2.).Za razliku od naših ustavnih sudaca, koji se skrbe za „prava istospolnih parova“ (čast izuzecima), Konvencija stavlja interes djece na prvo mjesto: „U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta“ (Članak 3. 1.)
Upravo su se toga pridržavale, kao i važećeg zakona, osobe iz Centra za socijalnu skrb, na čemu im čestitamo.

Čudi nas da Ustavni sud tako brzo i na takav način reagira na slučaj dvojice istospolnih muškaraca, kojima je Centar za socijalnu skrb potpuno zakonski i s moralnom i materijalnom odgovornošću, brinući se o najboljem interesu djeteta odbio udomiteljstvo.
Mi strpljivo čekamo od 19.06.2019. odgovor Ustavnog suda na Prijedlog za donošenje Izvješća o nesuglasnosti Kurikula Ministarstva znanosti i obrazovanja, segment Hrvatski jezik-lektira-suvremena književnost, s Ustavom RH, Konvencijom o pravima djeteta i važećim zakonima u Republici Hrvatskoj. Prijedlog je podnesen Ustavnom sudu RH na temelju članka 105. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01, 76/10. i 5/14. ). Radi se o nelegalnom popisu lektire, koji je mimo službeno objavljenog Kurikuluma hrvatskoga jezika (Narodne novine, 10/2019 (29.1.2019.)) naknadno objavljen na stranicama Ministarstva odlukom ministrice Divjak, a u kojem su knjige s pedofilskim i pornografskim sadržajima. Isti se taj nelegalan popis izborne lektire primjenjuje od početka školske godine te tako producira protuustavne učinke.
Po svemu sudeći, naše političke elite izvršavaju ove zadatke za neke moćne krugove i lobije, a suprotno interesu naroda i djece. Istanbulska konvencija bila je prekretnica koja je javno očitovala nasilje nad voljom naroda i pokazala i onima koji su slijepi da ovaj naš hrvatski brod ide u opasne vode upravljan njegovim kormilarima. Ciljevi Istanbulske konvencije polako se provode, a događanja nam potvrđuju da ona i nije bila donesena radi zaštite žena, nego radi promicanja rodne ideologije.

Ne vide li ustavni suci (opet: čast izuzecima) da se igraju apsolutnih zakonodavaca, čiji se zakoni protive prirodi, zdravom razumu, narodu, Bogu? Cijela povijest nas uči, a i religijsko iskustvo te intuitivna spoznaja u književnosti jasno daju na znanje kako su pravda i istina neizbježni, da postoje duhovni zakoni koji nam se otkriju kasno ne štedeći nas od posljedica naših izbora, kažnjavajući nas zbog zabluda u koje upadamo zato što smo vlastiti sebični interes stavili ispred istine i pravde. Jesu li naši ustavni suci koji su donosili odluku što je javno nemušto brane i oni i aktivisti nevladinih udruga, kao srednjoškolci čitali Gundulićevu Dubravku i jesu li išta naučili iz nje?

HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA

ponedjeljak, 17. veljače 2020.

O istospolnim udomljivanjima

ZAŠTO VLASTITU DJECU NE ŽELE, A TUĐU HOĆE?

Istospolne zajednice u ime neutemeljenih i lažnih prava žele udomljavati djecu. Homoseksualci se naivno pozivaju na diskriminaciju u odnosu na one kojima je dopušteno udomljavanje, a ne pitaju se jesu li djeca koja bi bila udomljena od istospolnih zajednica diskriminirana u odnosu na djecu koja žive s roditeljima ili osobama (pomajkom i poočimom) različitog spola. Naravno da jesu, ali to njih ne zanima. Njima je na prvom mjestu njihov egocentrični i prikriveni interes.To je pokušaj inverzije činjenica, a takva "diskriminacija" je zapravo negacija prava drugih ljudi. Nedopustivo je u borbi protiv „diskriminacije“ činiti još veću diskriminaciju. Zašto ne štite prava djece koja su utvrđena Dječjim i Ljudskim pravima u Konvenciji i Deklaraciji UN? O kakvoj lažnoj diskriminaciji govore? Oni su toliko diskriminirani koliko i jedan liječnik kada mu ne dopuste da se zaposli na radno mjesto pedagoga ili kada jednog vrhunskog rukometaša neće primiti neki nogometni klub. Pa ne može nitko tko ne zna plivati u ime „diskriminacije“ tražiti da igra vaterpolo. To nema veze s diskriminacijom. To su jednostavno različite uzročno nepovezane kategorije. Čine li homoseksualci spolnu diskriminaciju prema ženama jer ih ne žele? Zar nije diskriminacija i prema roditeljima ako se bez njihova pristanka udomljuje djecu istospolnim zajednicama. Oni su pobrkali lončiće i izgubili kompas. Je li im poznato da je svako dijete koje živi samo s jednim roditeljem zakinuto za svijet onoga drugoga roditelja? Za zdravo odrastanje te za zdrav i uspješan odgoj djetetu su potrebni i žensko i muško. Po prirodi stvari i po ljudskim potrebama dijete ima potrebu biti voljeno i ljubljeno i od majke i od oca a ne smo od jednoga od njih. Muškarac pa ni otac ne može dati djetetu ono što mu može dati majka. Interes djeteta i zdravo odrastanje moraju biti na prvome mjestu.

Zašto pojedinci u istospolnim zajednicama ne žele imati vlastitu djecu, a žele udomiti ili posvojiti tuđu djecu? Njihovi su motivi, cilj i svrha ne samo upitni, nego, što više, vrlo nepoznati, neizvjesni i za djecu diskriminirajući. Zašto oni nerijetko svoje istospolne zajednice nazivaju brakom, a to zaista nisu. Ako su različiti od braka koji je ustavna kategorija i determiniran kao zajednica žene i muškarca, zašto onda različite pojave pokušavaju "krstiti" istim nazivom ili imenom? Najveća je nepravda pa i diskriminacija različite stvari nazivati jednakima i jednake različitim nazivima. A oni upravo to čine i zlorabe tuđa prava svojim "pravima". Pravo i sloboda imaju samo jedno jedino ograničenje, a to su prava i slobode drugih ljudi ili u ovom slučaju prava djece. Ako onaj tko ne želi imati vlastitu djecu, a želi podjarmiti tuđu djecu svojim tko zna kakvim sve interesima, ne zaslužuje niti povjerenje niti opravdanje za to zbog mogućih asocijalnih ponašanja i drugih nepoželjnih konzekvenci koje proturječe poželjnom odrastanju. Zbog toga, život i odrastanje djece u Domu sigurno je poželjnije, kvalitetnije i bolje nego u istospolnim zajednicama ne samo u pedagoškom, sociološkom, psihološkom i društvenom kontekstu. To je negacija pronatalitetne politike i to u trenutku kada je u Hrvatskoj mortalitet veći od nataliteta i kada hrvatski narod rapidno izumire.

Pojedinci u takozvanim civilnim ili ne vladinim društvima pa čak i u Ustavnom sudu koji takvo nešto neprirodno zagovaraju izgubljeni su u prostoru i vremenu. Takva "demokracija“, „prava“ i „slobode" koje po diskutabilnom kriteriju besmislenog i štetnog pomodarstva i dodvoravanja zagovaraju, negacija su samih sebe zato što ne poštivaju prirodu čovjeka, njegov normalan antropološki i kognitivni razvitak kao i prirodne zakonitosti zatirući ih pakošću i mržnjom govora prema onima koji ne misle i ne žive kao oni. Ustavni sud je prekoračio svoje ovlasti uzimajući sebi za pravo proglašavati zakonitim i poželjnim u razvoju društva i države ono što je za normalne ljude nenaravno, nezakonito i izuzetno nepoželjno. Ako im je toliko stalo do homoseksualnih udomljavanja neka im uruče svoju djecu a ne tuđu. Nitko ne želi osuđivati istospolne zajednice, neka oni žive svoju intimu kao što i bračni parovi žive svoju. Međutim, oni to agresivno nameću javnosti kao poželjan modus u odgoju djece i mladeži te pod krinkom izmišljene diskriminacije zapravo diskriminiraju mnoge oko sebe, a u prvom redu i najviše djecu kojima oduzimaju sretno djetinjstvo, zdravo odrastanje te ravnopravnost i jednakost među vršnjacima.

mr. sc. Ivica Đaković

utorak, 4. veljače 2020.

Tribina HKDPD-a - O knjizi Johna Polkinghornea "Vjera u Boga u doba znanosti"

Srdačno Vas pozivljemo na tribinu HKDPD-a u četvrtak, 20. veljače 2020. u 20 sati, u Zagrebu, Palmotićeva 31 (dvorišna zgrada).


Na tribini će održati predavanje
prof. em. Miroslav Furić,
prof. em. Marijan Šunjić,
prof. dr. sc. Stipe Kutleša
o temi:

knjiga Johna Polkinghornea "Vjera u Boga u doba znanosti"


Ujedno Vas molimo, da našu tribinu, ako želite i možete, negdje i oglasite. Na poveznici je i plakat toga predavanja.