Sve se više čuje kako nam učenici ne čitaju lektiru jer im je „dosadna, daleka“, da je treba „promijeniti, osuvremeniti, približiti“ kako bismo dobili čitatelje.
Slažem se da je treba osvježiti novim naslovima, ali približiti je možemo samo tako da se i sami približimo lektiri, djeci i mladima pitajući se koji je smisao čitanja književnosti. Je li to da ih prisilimo ili namamimo na čitanje kako bismo „proizvodili čitatelje“? U prvom slučaju riječ je o prisili, u drugom o prijevari, što nije etično. Da čitaju iz užitka? Ali tu onda nema objektivnih kriterija, svatko će uživati o nečemu drugom pa se u pitanje dovode temeljne zadaće škole – odgoj i obrazovanje. Ili zato da na kraju srednje škole uspješno odgovore na pitanja iz mature? U tom slučaju književnost je nužno zlo za druge svrhe, a svoju gubi. Da kroz povijest književnosti poslažu „književne pojave“ u neke ladice sa specifičnim kulturalnim obilježjima kako bi se mogli držati obrazovanima? Da stručno mogu razvrstavati i interpretirati književna djela koristeći se znanjima teorije književnosti? Tako ih se ne priprema za život, nego se samo osnažuje osjećaj taštine koja priječi istinsko znanje i zadovoljstvo.
Sve su to izvanjski nametnuti ciljevi koji uglavnom nemaju uspjeha u pokretanju unutarnjeg duševno-duhovnog života, a on je danas općenito u društvu zanemaren, individualno većinom zapušten, iako iz njega proizlazi sve ostalo i bez njegova osvješćivanja, buđenja i oplemenjivanja nema nikakvog smisla poučavati književnost.
Ona je i nastala iz potrebe da se unutarnji, nevidljivi svijet izrazi i prenese duševno-duhovno iskustvo. Zato književnost utječe na čitateljevu misao, osjećaj, maštu, vjerovanje, težnju, volju, savjest...; dotiče ne samo razumsku, svjesnu nego i nagonsku i nesvjesnu dimenziju osobe. Sugestivnošću kojom djeluje na ljudski duh i dušu, može čovjeka oplemeniti, ali i uništiti. Tu moć knjige susrećemo u književnoj povijesti. Roman Patnje mladog Werthera bio je zabranjen kad su mnogi mladi ljudi, slične senzibilnosti, slijedeći Wertherov primjer, počinili samoubojsvo nakon čitanja, dok je pisanje romana Goethea, po njegovu priznanju, izliječilo od iste bolesti od koje junak pati nakon što je sve što ga je mučilo, pa i misao na samoubojstvo, izlio u roman, pišući ga „prilično nesvjesno“; Evgenij Onjegin, nasljedujući Bayrona i njegova junaka, završava tragično, gospođa Bovary živi u svijetu nedostižnih iluzija upivši duh sentimentalnih romana i bježi od stvarnosti, slijepa za istinu, dok Don Quijote postaje simpatično „ćaknuti“ plemeniti vitez čitajući viteške romane i treba mu vremena i muke dok se ne vrati zbilji. Čitanje može biti blagoslov ili prokletsvo, ovisno o duhu kojim je pisana knjiga i čitateljevu duhovnom stanju. Blagoslov ako izabiremo ono što izgrađuje, pročišćava, prosvjetljuje, bistri i širi vidike, daje smisao, dobrotu, nadu; prokletstvo ako biramo ono što potiskuje duh, zatamnjuje i muti razum, a potiče senzualnost, nagone, zlo te vodi u kaos. Stoga je osobito važno kakvu literaturu nudimo mladima i djeci, kod kojih je ova razumska dimenzija u neravnoteži prema emocijama, nagonskom i nesvjesnom (s čime se i odrasli cijeli život moraju naučiti nositi).
Književnost od početka govori o međudjelovanju unutarnjih, duhovnih iskustava i vanjskih događanja u čovjekovu životu. Preko snova, vizija, nadahnuća (po nadahnuću se i stvara!) čovjek doživljava otvorenost svijetovima dobra i zla, koji ga nadilaze, ali i prožimaju, prvi ga diže u visinu, drugi ga ruši u bezdan. Od Gilgameša, preko Biblije, grčkih tragedija, mitova, kroz sva razdoblja do dana današnjega možemo to prati uočavajući duhovne zakonitosti izražene u uzročno – posljedičnim vezama između nevidljivoga i vidljivoga svijeta, između zla i nesreće, grijeha i patnje, istine i slobode, čistoće i duševnog mira, nečistoće duha i njegova ropstva, laži i moralne sljepoće, besmisla i očaja, vjere u smisao svega i vlast Dobroga Boga nad svim i radosti... Najbolje su ti svjetovi predstavljeni u Bibliji, a na mudrost iz nje nastavljaju se svojim djelima D. Alighieri, W. Shakespeare, M. Marulić, I. Gundulić, J.W. Goethe, E.A. Poe, F.M. Dostojevski, F. Mauriac, T. Ujević, T. Mann, A. Huxley i mnogi drugi... Huxley se doduše u Vrlom novom svjetu ne bavi Biblijom, ali njezino skrivanje u sef, kao i skrivanje ostalih književnih djela koja čovjeku govore o njegovu duhu, o njegovu stvarnom identitetu, znakovito je u novom svijetu „radosnog ropstva“ koje je moguće kad se u ljudima ubije duh. U ovaj krug spoznaja uklapaju se i Gilgameš, grčke tragedije i druga djela koja pripadaju drugim civilizacijama. Toliko se nadopunjuju i potvrđuju biblijsku istinitost da je pravo čudo ne vidjeti to. I zato su nezaobilazni u književnosti. Nažalost, zbog komunističkog ateističkog mentaliteta koji je ostao kao ometajući virus u umovima, još uvijek ne vidimo ta djela u pravom svjetlu i interpretiramo u književnosti i njih i Bibliju iz svoje sužene, racionalističke perspektive i iz suvremenih shvaćanja, a ne onako kako oni doista tumače svijet. Posebno bih za ovu prigodu spomenula E.A. Poa, pisca koji je proživljavao i otkrivao bolesna stanja duha, ali nastojeći potaknuti druge da to vide, da uoče zamku. U noveli Zloduh nastranosti, ubojica i osuđenik na smrt razmatra o zloduhu nastranosti kao porivu ljudske duše, koji je sam iskusio, tvrdeći da smo tu osobinu svi previdjeli „u pukoj oholosti svoga razuma“, te dopustili da „njezino postojanje promakne našoj pozornosti jedino iz pomanjkanja vjerovanja - vjere, pa bila to vjera u Otkrivenje ili vjera u Kabalu“.
Sve su civilizacije pomoću književnosti prenosile svoju tradiciju, iskustva, vjerovanja, spoznaje, poruke o životu i davale smjernice odgajajući mlade pričama, epovima, pjesmama, mitovima, bajkama... Slikovit govor duša je prepoznavala kao duboku istinu o sebi i svijetu. Mi smo danas, odbacivši duhovnost kao nešto iz prošlih vremena, zapostavili dušu i duh, najvažnije područje za pojedinca i zajednicu – jer je ključ odgoja i smislenog, harmoničnog života i odgovor na goruće probleme našeg vremena.
A kako odgojimo mlade, onakva će nam biti budućnost.
Sudeći po Prijedlogu kurikuluma za hrvatski jezik ne piše nam se dobro. Naime, izbacuje se Biblija s popisa djela iz lektire. Ona se, doduše, spomnje kao jedan od tekstova važnih za razvoj hrvatskog jezika, ali ona je i temeljni tekst kulture i umjetnosti bez koje se iste ne mogu razumjeti kao ni povijest ni identitet ljudi Zapada. Izbačen je i Marulić koji je svoj život i djelo utemeljio na Bibliji. Ali su zato ubačena djela koja bi trebala mlade uvući u svijet nastarnih likova i doživljavanja, robovanja požudama i strastima bez mogućnosti katarze – u mrak bez svjetla na kraju tunela, a onda i u bolest duha i duše . Jedno od takvih je simboličnog naslova Anđeo u ofsajdu Zorana Ferića. To je svijet pornografskih, pedofilskih, vulgarnih, grotesknih scena i doživljaja, nastranih, raščovječenih likova, bolesne mašte, kanibalskih asocijacija, morbidnih slika, blasfemičnih situacija, a sve upakirano u „umjetnički celofan“ i sugestivno smjera na buđenje nagonskog i podsvjesnog u dubinama duše.
Evo jednog citata iz priče Simetrija čuda (znakovit naslov objašnjava se citatom!). U njoj otac odvodi maloljetnog sina, „maloga“, dvjema prostitutkama da iskusi prvi spolni odnos, koji je detaljno opisan, a nakon kojega mu starija prostitutka zapovijeda da joj obriše znojno lice: „Porozan papir upio je sa znojem i boje njene šminke, koje su sada na njemu tvorile nepravilne šarene mrlje. Malo po malo, Ivan je postajao svjestan da se na maramici formira jedna apstraktna slika koja, tko zna zašto, savršeno prikazuje ženino lice. Kad je konačno svršio, postalo mu je jasno da se čudo pojavljuje tamo gdje ga najmanje očekujemo. O tome je trebalo svjedočiti.“
Sam autor na kraju priznaje da su godine nastanka te knjige (1996.-1999.) bile vrlo sretne godine njegova života, ali da je „neki mrak iznutra valjda probijao“. Veliki mrak, rekla bih, kojim Netko želi zamračiti duše naših mladih.
Međutim, nije ova knjiga jedina s nastranostima, pesimizmom i tamom. Ima toga još.
A mi ne želimo Tamu za naše mlade, zar ne? Hoćemo svjetla i radosti! Hoćemo optimizma, vjere, nade i spoznaja da je život misterij, težak i divan, da je s patnjama i preprekama, bolima i borbama izazov za čovjekov duševno-duhovni rast, ali ne bez smisla i cilja, kako nas sva vrijedna književna djela uče.
(Matija Grgat, prof. književnosti)
