HKDPD o udomiteljstvu
S nevjericom slušamo i gledamo ovih dana kako se s najviših pravosudnih instanci Republike Hrvatske (Ustavni i Upravni sud) i od strane aktivističkih, nevladinih udruga plaćenih iz državnog proračuna i tko zna čijih još i kakvih stranih donacija, zagovaraju „prava istospolnih parova na udomljene djece“ i pitamo se: kako su na svijet došli zagovaratelji takvih „prava“, kakvo im je bilo djetinjstvo, imaju li sami djece i razmišljaju li o njima kad se za ovakva „prava“ istospolnih parova zalažu, a pri tome djecu i njihovo pravo i potrebu za prirodnom obitelji, potpuno zanemaruju i bagateliziraju. Izjednačavaju različito, a zanemaruju bitno. I još zavode javnost mišlju kako je jedino važno emocionalno okružje koje po njima djetetu može dati bilo tko? Po toj logici, sutra će to moći i pedofili!??! I neprestano ponavljaju istu mantru: Djetetu je bolje u takvoj zajednici, nego u domu.
Što ovim zagovarateljima čudnih prava znače majka i otac i jesu li svjesni što čine budućim naraštajima djece koja će, ne svojom krivnjom, ali svojom nesrećom završiti izvan prirodne obitelji?
Kao prosvjetni djelatnici s iskustvom koje ne može dati nikakva teorija, znamo da su majka i otac te prirodna obitelj nezamjenjivi. Da djetetu ni najbolje emocionalno okružje, najsavršeniji baka i djed, npr. ne mogu u potpunosti zamijeniti roditelje. Također nam ne trebaju nikakva znanstvena istraživanja (iako ih ima) potvrditi da je prirodno roditeljsko – obiteljsko okružje nezamjenjivo u normalnom, skladnom odrastanju u zrelu i stabilnu osobu. Dvije istospolne osobe prirodno nikad ne mogu stvoriti roditeljsko – obiteljsko okružje, mogu ga samo izvanjski oponašati, više ili manje neuvjerljivo glumiti, čime bi i udomljeno dijete bilo prisiljeno na glumu i oponašanje udomitelja jer, općepoznato je: dijete uči oponašanjem. Zar to nije onda udar na identitet djeteta i na njegovo pravo biti ono što jest te duševno nasilje nad djetetom? A Konvencija o pravima djeteta, koju je i RH potpisala, protivi se tome. Dapače, obvezuje države potpisnice da jamče djetetu pravo na očuvanje svog identiteta, a u slučaju kad su djetetu uskraćene „neke ili sve sastavnice identiteta“ , osiguraju „odgovarajuću pomoć i zaštitu u cilju njegova što bržeg potvrđivanja“ (Čl. 8.2.).Za razliku od naših ustavnih sudaca, koji se skrbe za „prava istospolnih parova“ (čast izuzecima), Konvencija stavlja interes djece na prvo mjesto: „U svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, mora se prvenstveno voditi računa o interesima djeteta“ (Članak 3. 1.)
Upravo su se toga pridržavale, kao i važećeg zakona, osobe iz Centra za socijalnu skrb, na čemu im čestitamo.
Čudi nas da Ustavni sud tako brzo i na takav način reagira na slučaj dvojice istospolnih muškaraca, kojima je Centar za socijalnu skrb potpuno zakonski i s moralnom i materijalnom odgovornošću, brinući se o najboljem interesu djeteta odbio udomiteljstvo.
Mi strpljivo čekamo od 19.06.2019. odgovor Ustavnog suda na Prijedlog za donošenje Izvješća o nesuglasnosti Kurikula Ministarstva znanosti i obrazovanja, segment Hrvatski jezik-lektira-suvremena književnost, s Ustavom RH, Konvencijom o pravima djeteta i važećim zakonima u Republici Hrvatskoj. Prijedlog je podnesen Ustavnom sudu RH na temelju članka 105. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01, 76/10. i 5/14. ). Radi se o nelegalnom popisu lektire, koji je mimo službeno objavljenog Kurikuluma hrvatskoga jezika (Narodne novine, 10/2019 (29.1.2019.)) naknadno objavljen na stranicama Ministarstva odlukom ministrice Divjak, a u kojem su knjige s pedofilskim i pornografskim sadržajima. Isti se taj nelegalan popis izborne lektire primjenjuje od početka školske godine te tako producira protuustavne učinke.
Po svemu sudeći, naše političke elite izvršavaju ove zadatke za neke moćne krugove i lobije, a suprotno interesu naroda i djece. Istanbulska konvencija bila je prekretnica koja je javno očitovala nasilje nad voljom naroda i pokazala i onima koji su slijepi da ovaj naš hrvatski brod ide u opasne vode upravljan njegovim kormilarima. Ciljevi Istanbulske konvencije polako se provode, a događanja nam potvrđuju da ona i nije bila donesena radi zaštite žena, nego radi promicanja rodne ideologije.
Ne vide li ustavni suci (opet: čast izuzecima) da se igraju apsolutnih zakonodavaca, čiji se zakoni protive prirodi, zdravom razumu, narodu, Bogu? Cijela povijest nas uči, a i religijsko iskustvo te intuitivna spoznaja u književnosti jasno daju na znanje kako su pravda i istina neizbježni, da postoje duhovni zakoni koji nam se otkriju kasno ne štedeći nas od posljedica naših izbora, kažnjavajući nas zbog zabluda u koje upadamo zato što smo vlastiti sebični interes stavili ispred istine i pravde. Jesu li naši ustavni suci koji su donosili odluku što je javno nemušto brane i oni i aktivisti nevladinih udruga, kao srednjoškolci čitali Gundulićevu Dubravku i jesu li išta naučili iz nje?
HRVATSKO KATOLIČKO DRUŠTVO PROSVJETNIH DJELATNIKA