Slušajući na N1 Mariju Husar i Alana Hržicu, koji su dovedeni u poziciju da se moraju opravdavati zbog svog umjetničkog uratka i svog stava, nametnula su mi se sasvim logična pitanja:
1. Gdje su sada zagovornici umjetničkih sloboda i izričaja da brane njihovu umjetničku slobodu.
2. Gdje su zagovornici „svetosti „ Ustava da brane njihovo ustavno pravo na slobodu mišljenja i vjerovanja?
3. Gdje su „nevladine udruge“ koje se bore protiv „govora mržnje“ da upozore na mržnju koja im se iskazuje?
4. Gdje su toliki propovjednici „tolerancije drugih i drugačijih“ da pozovu na toleranciju prema njima?
5. A najvažnije: zašto se mi kršćani, katolici stalno moramo ispričavati, pravdati, povlačiti – „mi smo za život, a ne protiv pobačaja; nismo za pobačaj, ali ni za zabranu pobačaja; svi imamo slobodu i pravo na izbor“. A logično je samo ovo: ako smo za život, onda smo automatski protiv pobačaja; ako nismo za pobačaj, onda nismo ni za ozakonjenje pobačaja; ako svi imamo pravo na slobodu i izbor, što je s takvim pravom za nerođeno dijete?
Ako doista vjerujemo u svetost života, onda po savjesti ne možemo nego braniti život, sviđalo se to kome ili ne, stajalo nas to ugleda, slave, moći, vlasti, slasti ili glave…Pogotovo kad s obzirom na gornja četiri pitanja postaje jasno da živimo u nametnutom licemjerju pa nije dovoljno šutjeti da ne bismo i sami bili licemjeri, nego moramo govoriti istinu.
Kao kršćani istinu smo dužni govoriti iz ljubavi prema Bogu i čovjeku.
A istina je da abortus jest ubojstvo. Činjenica da je to ubojstvo ozakonjeno, ne mijenja ništa u toj istini, kao što ne umanjuje ni posljedice toga čina. Čovjek istinu može ne vidjeti, može je namjerno previdjeti, ali uvijek na vlastitu štetu.
Naime, kao što postoje prirodni zakoni koje otkrivaju (ne izmišljaju!) prirodne znanosti, tako se duhovni zakoni otkrivaju kroz religiju i kroz duhovno i umjetničko stvaralaštvo.
Nepoštivanje prvih uzrokuje štetu u fizičkom, nepoštivanje drugih u duhovnom području. Primjerice, ako zanemariš zakon sile teže i skočiš s visine, razbit ćeš se. Ako zanemariš pravednost i činiš zlo, slijedi ti nesreća.
Ljudi su starih civilizacija, poučeni iskustvom, vidjeli to vrlo jasno.
Evo jedna upečatljiva slika iz egipatske književnosti (Pouka za Amen-em-opeta, 7. ili 6. st. pr. K.).
Tko čini zlo toga (zacijelo) napušta obala rijeke.
I njezine ga naplavne vode odnose.
Sjeverac se spušta da dovrši njegov čas;
On je predan oluji.
Grčke tragedije upravo o tome govore: o grijehu i kazni za grijeh. To dvoje je povezano nevidljiom sveravnajućom rukom pravde i sudbine kojoj ni njihovi bogovi ne izmiču, zakonom koji je je u trenutku otkrivenja uočio Ivo Andrić i izrekao to ovako:
Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima. Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak. Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo (Ex Ponto).
Biblija iscrpno poučava o tom zakonu i nudi lijek za posljedice grijeha: obraćenje na koje Božje milosrđe u Isusu Kristu odgovara ljubavlju i iscjeljenjem.
Kršćani su pozvani naviještati Evanđelje, propovijedati Riječ u zgodno i nezgodno vrijeme....
Matija Grgat, objavljeno na portalu narod.hr
