Šok i nevjerica vlada ovih dana u njihovim redovima zbog šarmantnog Riječanina.
I njemu su nešto „pronašli“.
Ministar znanosti, obrazovanja i sporta dr. sc. Predrag Šustar s kolegicom dr. sc. Aleksandrom Golubović suautor je rada ZNANOST I RELIGIJA KOD RUĐERA BOŠKOVIĆA. U njemu nakon obrazlaganja i analize Boškovićevih promišljanja na ovu temu, a osvrnuvši se na današnje pristupe istoj temi, na stupanj spoznaja i znanja, kao filozofi koji se bave temom odnosa znanosti i religije, slijedeći logiku argumenata, zaključuju: „Ukoliko evolucija ne može objasniti cjelokupnu stvarnost, a čini se da ne može, ostaje nam prostor za Boga. Evolucija, čini se, ne može objasniti činjenicu zašto uopće postoje bića tako kompleksne strukture, tj. to i dalje ostaje otvoreno pitanje. Zatim, pitanje je odnosi li se evolucija na sve biološke mehanizme ili samo na neke. Na mikroskopskoj razini, primjerice, nailazimo na biokemijsku kompleksnost visokoga stupnja koja se ne može objasniti prirodnom selekcijom. Neki organizmi razvijaju se stupnjevito u kraćem ili dužem vremenskom periodu, no to ne vrijedi za sve organizme. Čini se da do sada teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja, što nam i dalje ostavlja prostor za Boga kao dizajnera.“
To je povod da mu novinari (primjerice Ivan Fischer, Mirela Lilek, Martina Pauček Šljivak) drže lekciju pozivajući se u konačnici i na Rezoluciju Vijeća Europe o opasnosti kreacionizma, kao da je taj politički forum neupitan znanstveni arbitar. Također, jer je Šustar vjernik, pozivaju se i na izjavu pape Franje (koji je, podsjećaju, „u mladosti magistrirao kemiju“) o tome kako „Bog nije čarobnjak“ i da je „vjernicima prije dvije godine poručio kako je teorija evolucije neupitno točna“.
Očito misle da je i papa Franjo prestao vjerovati u Boga stvoritelja. Jer u njihovom mentalnom sklopu vjera i znanost se apsolutno isključuju pa bi oni rado isključili ministra Šustara iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.
Zanima me samo što bi onda s Pascalom, Newtonom, Teslom, Planckom, Einsteinom, Mendelom, Pasteurom, Lemaîtrejem i mnogim drugim znanstvenicima koji su bili vjernici?
Na primjer dobitnikom Nobelove nagrade za medicinu Alexisom Carrelom koji je napisao esej Molitva. Također bih voljela da mi objasne kako je moguće da je znanost nastala baš u okrilju kršćanske kulture (koja je po njihovom dubokom vjerovanju „progonila znanost“), da su u njezinu stvaranju i razvoju sudjelovali mnogi crkveni ljudi pa se konačno i najviša znanstvena ustanova kod Hrvata zove po hrvatskom znanstveniku svećeniku Ruđeru Boškoviću, čiji su stavovi obrađeni u spomenutom radu. U njihovoj logici činjenice se izgleda jednostavno previđaju i iskrivljuju.
Tako su „zaboravili“ navesti činjenicu da je ministar Šustar završio molekularnu biologiju i filozofiju pa je valjda kompetentniji pisati o ovoj temi od njih. Mnoštvo ostrašćenih, neukih i poluobrazovanih, indoktriniranih čitatelja, zanemarivši poput novinara činjenice i logiku, nastavlja u svojim komentarima hajku na Ministra.
Što reći? Najbolje ponoviti Matoševe riječi od prije stotinjak godina jer su jednako aktualne i danas:
Nauka, već samom svojom jezgrom stvar elite, predmet odabranika, dođe u masu, na tržišta kao biser pred svinje, oduzevši nižem, običnom, nenaučnom čovjeku sve njegove primitivne vrijednosti, ne mogući ih zbog njegove nesposobnosti zamijeniti čime boljim, stvorivši tako kulturno barbarstvo, nesređenost, bolest i užasnu pustoš usred najveće civilizacije i kulture. Srušilo žrtvenike, ugasnulo svijetlo, ostavivši puk u debelom mraku s ciljevima, što ih mogu vidjeti tek oči izabranika. Dospjelo se do ordiniranog egoizma i materijalizma. Iz zoologije konstruirala se etika. Cijela ta kritika svršila je s cinizmom, s moralom životinje. Borba ideala i ideja svršila se borbom interesa, borbom ekonomskom. Umjesto Boga navališe na oltar staro zlatno tele. Trbuh, materijalni interes kao u priči onog rimskog senatora i u `naučnoj` bajci Karla Marxa proglasio se zamjenikom duše i stožerom ljudskog života. U učenom barbarstvu tih optimističkih racionalista najbolje duše vijeka padoše u najcrnji pesimizam. Nikad čovjek ne bijaše nesrećniji no u naše srećno i usrećiteljsko utilitarističko doba imperijalizma i socijalizma, demokracije i nečuvene tiranije, a čovjek nikad ne bijaše više plitak, površan, dogmatičan, lakovjeran. Nikad čovječanstvo ne bijaše više srećnije i nikad očajnije. Nikad čovjek ne bijaše veći kao društvo i nikad manji kao pojedinac. Nikad nije više znao i nikad nesposobniji za pravi život, za viši život, za život idealni. (Misli i pogledi A. G. Matoša, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1955str. 405.)
Matija Grgat, objavljeno na portalu narod.hr
