DUHOVNE VJEŽBE HKDPD-a
3. – 5. svibnja 2019. godine
I ove su godine duhovne vježbe HKDPD-a održane u Poredju, u nadahnjujućem samostanskom prostoru dragih sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Voditelj je bio duhovni savjetnik Društva, pater Nikola Stanković a tema „Vjera i nevjera.“
U duhovnim vježbama treba obnoviti vjeru. Ali bez neke vjere ne može se ni obnoviti vjeru. Kada osjećamo da nam vjera nedostaje, već je to neka vjera. Svi imamo ono početno vjerovanje koje se temelji na Božjoj dobrohotnosti. Vjera je dar Božji. Taj dar treba aktivno uzeti. Ne može nam Bog na silu dati vjeru. Neprihvaćanje vjere graniči s ateizmom. To je odbijanje dara Božjega. Protivnost vjeri je nevjera. Teizam naučava da postoji osobno i transcendentno biće. Čovjek donosi sudbonosnu odluku, biti vjernik ili bezbožnik. Mogu se otvoriti spasonosnom nauku Božjem ali mogu se i upropastiti. U duhovnim vježbama sam „ja pred Bogom“. Ako se ispravno postavimo prema Bogu, onda ćemo i prema drugim ljudima. Kao vjernici moramo sebe držati u redu. Tako je lakše vjerovati. A kad vjeruješ, lakše se držiš u redu. Treba se uvježbavati u životu po vjeri. Milost Božja pretpostavlja narav. Tko se nije podložio naravnom redu, još će se teže podložiti nadnaravnom redu. Čovjek treba biti ispravno znatiželjan a ne zanimati se za beznačajne stvari. I ateista sve zanima. I on želi znati kako je nastao život i kako se sve čudesno posložilo. I ateista i vjernika zanimaju čovjek i svemir. Ali za ateista se smisao iscrpljuje u njegovom zemaljskom životu. On postavlja ljestvice vrednota prema vlastitoj pameti. Ateist drži da je on vrhunski proizvod prirode. Za vjernika je u temelju sveukupne zbilje Bog koji je stvorio cijeli svijet. Za ateista vrhunac je čovjek.
„Tri puta k Bogu i tri puta od Boga“
Bog je uvijek veći od onoga što možemo znati, reći i misliti. Mi znamo da to nije potpuno znanje. Boga treba neprestano tražiti. Pojam o Bogu treba popravljati. Mi smo ograničeni. U duhovnim vježbama moramo poboljšavati našu sliku o Bogu. Cilj našeg hodočašća je jedan, prema Bogu, a tri su puta.
1) Prvi put ide preko prirode i njezinih tajni. Nekima je prirodoslovlje put k Bogu. „Nevjerojatnost da je sve postalo slučajno prelazi u sigurnost da je Bog sve stvorio.“ ( R. Bošković )
2) Drugi put je tajna ljudska. Nekima je put k Bogu put u vlastitu dušu. Čovjek je hodočasničko mjesto. Naša duša je duboka. Trebamo sami sebe čitati, slijediti naše izvorne težnje da bismo bili mirni. Naša duša je ukorijenjena u Bogu samom. Treba se ukorijeniti u Bogu, u onom nepotresnom. Neki ne žele nikakvog Boga iznad sebe pa oholo govore: „Ja sam sam sebi Bog.“ Tko trči u krivom smjeru sve je dalje od onoga što traži.
3) Objava Božja u kojoj se sam Bog objavio ljudima s ciljem da sve ljude privede k sebi.
„Strah od ozdravljenja i strah od vjere“
Bojimo se, zapravo, susresti s Bogom. Kao da će nam Bog nešto oduzeti. „ Za njim je išlo mnoštvo i On ih sve ozdravi.“ ( Matej 12, 14-21) Čime danas možemo biti obuzeti? Nitko od nas nije posve slobodan. Ljudi nekad ne žele ozdraviti. Čini se kao da im je njihova uzetost draga. Ne treba se dati zarobiti uživalačkim navikama. Vrlo je nezgodno upasti u neslobodu i ne moći više sobom vladati. Ne treba dopustiti ni da netko drugi upravlja našim ponašanjem. Samo se Bogu klanjamo. Mi smo slobodna bića a jedino slobodno i razumno biće može vjerovati. Molimo da se duhovno ne zapustimo. Čovjek koji se ne moli lako sklizne u poroke. Moramo se držati nutarnje higijene da ne bismo postali povodljivi za negativnim. Trebamo paziti što čitamo i gledamo. Dužnost je brinuti se i za tjelesnu kondiciju. „Drži se reda i red će držati tebe.“ Za svoje zdravlje moramo nešto činiti. „ Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj.“ (Ivan 5, 1-9) Moramo surađivati s Bogom da bismo mu bili slični. Jaki smo kada se povežemo s Jakim. S Bogom treba razgovarati. Treba moliti, razmišljati, čitati Sveto pismo. S Bogom se treba družiti. Duhovne vježbe i sakramenti djeluju ljekovito i preventivno. Zapitajmo se kojom se vjerom dotičemo Tijela i Krvi Kristove. Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ ( Marko 10, 46 – 52 ) Treba se drznuti vjerovati da će Bog izvesti sve na dobro. Ako se i što loše dogodi, to nas neće duhovno ubiti. Treba vjerovati u Isusa i njegov nauk. Treba prosuđivati po Božjim kriterijima. Neka naše temeljno raspoloženje bude ispravno. Ne znači da je ispravno ako „svi tako…“. Predočimo si sebe zdravima tjelesno i duhovno i vidimo što to treba mijenjati.
„Potrebni su nam uzori “
Trebamo moliti da prepoznamo istinske Isusove nasljedovatelje. Ne moraju to biti samo proglašeni sveci već općenito dobri kršćani. Dobar kršćanin je onaj koji se ne sablažnjava. Sablazniti se znači skrenuti s istinskog puta na lažni put. Molit ćemo da opravdanje za svoje pogreške ne tražimo u grijesima drugih ljudi. Molit ćemo da budemo ljudi pozitivci a ne negativci. Naše temeljno opredjeljenje treba biti za pravdu i dobro. „Nemoj zatajiti istinu i nemoj nikoga vrijeđati“, načelo je kojim se vodio naš duhovni savjetnik u emisijama na Hrvatskom radiju.
„Najkraći put do svetosti “
Najkraći put do svetosti je vršenje svakodnevnih dužnosti. Izvana se to može činiti dosadnim. No onome tko je uznapredovao na tom putu neće biti dosadno. Tko ne napreduje, taj nazaduje. Put svetosti može biti strm, uzak i težak ali nikako dosadan.
„Sve valja provjeravati “
Sve treba razborito provjeravati. Moramo se pozivati na svoje iskustvo ali i na već provjeren nauk. Najprije se treba ugledati na Blaženu Djevicu Mariju koja se usudila anđelu postaviti pitanje: „Kako će to biti?“ Možemo se obratiti i pojedinom svecu i upitati kako je prepoznao put te kako je izbjegavao i nadvladavao poteškoće. „Kad vam bude teško, uzmite Gospinu krunicu.“ (bl. Ivan Merz)
„Prvo ukazanje Blažene Djevice Marije“
Molit ćemo da nam se otvore oči duha i da znamo da praznina groba znači oslobođenje. Nezamislivo je da se Isus ne bi ukazao svojoj majci premda u evanđeljima o tome nema ni riječi. Mi se i molimo Djevici Mariji znajući da Isus neće odbiti molbe. Najvažnije je vršiti volju Očevu. Prva je zadaća osloboditi se od grijeha i neurednih strasti te tražiti i naći volju Božju. Onog tko traži i nađe, Isus izjednačuje sa svojom majkom. Duhovno rodbinstvo je važnije od tjelesnog. (Luka 11, 28) Djevica Marija je Isusu i duhovna majka. Ona je Isusu tjelesno i duhovno najbliža. „Neka mi bude po tvojoj riječi.“ (Luka 1, 38)
Na ovom svijetu sve se neprestano mijenja, ne miruje nikada. Sve vidljivo će uminuti. Od njega nema ništa trajno. Prolazi obličje ovoga svijeta. (Psalam 103, 15-18). Od Isusova tijela u grobu nije ništa ostalo. Jedini pravi lijek koji liječi onemoćalost, bore i sjedine je Uskrsnuće. (Marko 16, 6-7) Nije lako vjerovati u Uskrsnuće. (Marko 16, 9-11) Ovaj svijet se ponaša kao da Boga nema. Ljudi ne slijede ni Božje ni prirodne zakone već izmišljaju svoje. Ljudski život više nije svetinja pa stradavaju i nerođeni i rođeni. Svijet smo pretvorili u prazan grob. Valja raspršiti zavodnički mrak svijeta. Jedino je rješenje pravo, istinsko obraćenje. Bog se i danas pokazuje posve živim. On ne želi da grešnik umre nego da se obrati i živi. Neka nas Bog pozove na bistrilište duha te nam podari pronicav um, čvrstu nadu, probojnu vjeru i dosjetljivu ljubav!
Marija Magdalena nije od prve pronašla Isusa ali nije odustala tražeći ga. Moramo tražiti našeg Otkupitelja Isusa Krista. Moramo težiti prema onome što je uzvišeno, sveto i pravedno pa će nam se objaviti onaj koji je jedino dobar.
Molit ćemo da nam se ne posvade srce i pamet, da se uvijek obaziremo i na razum i na doživljaje. Srce nas vuče u daljinu a razum nas čuva da na putu ne zalutamo.
„Istina na muški i ženski način“
Marija Magdalena je prepoznala Isusa čim je rekao: „Marijo!“ Učenici su ga prepoznali tek u lomljenju kruha. Žene su prve shvatile da je Isus uskrsnuo i javile to ostalima. Izgleda da je ženski rod sposobniji za neke istine. Zato postoji i ženski i muški rod da bismo istinu shvatili cjelovitije.
Ženski rod – konkretniji, neposredniji. Odlikuje se intuicijom i shvaćanjem cjeline.
Muški rod – apstraktniji. Kritičkije zaključuje. Tako je Tales gledao u nebo a nije pazio gdje hoda.
„Lijeni za cjelovitu istinu“
Treba se hrabro oduprijeti prividima, obmanama i zavodljivim ponudama i upitati se: „Koliko to vrijedi za vječnost?“ Nismo savršeni ali možemo se usavršavati. Trebamo dijeliti da bismo se u Bogu bogatili. Ponekad smo preumišljeni da bismo istinski mislili a ponekad preoholi da bismo se do istine „snizili“. Tko se ne ponizi, taj se ne uzvisi. Uvijek treba biti istinoljubiv i priznati da je nešto vrijedno. Poniznost je krepost i znači priznati istinu. Poniženje znači upadanje u grijeh. Ako živimo u istini, nećemo biti promašene egzistencije. Ne treba se zaustaviti na putu prema Uskrsnoj tajni. Taj put je Isusov put. Tko dođe na prag vječnosti uvidjet će da ja za tim oduvijek čeznuo i neće se osvrtati. Poraze treba pretvoriti u pobjedu. Trebamo biti „vičnici Uskrsa“. Ako smo puno puta pali, trebamo i ustati.
„Dar mira“
„Mir vama!“ (Ivan, 20, 19-23) Apostolima se bila poljuljala sigurnost. Na čemu je ona počivala, zašto se poljuljala? Očekivali su da će Isus biti vođa naroda, da će njihov narod biti velik. Isus je umro i pokopan. Molit ćemo za mir i nadvladavanje bestemeljnosti. U teškim situacijama nam je ili propasti ili zavapiti Bogu. Bestemeljnost ništi ljudsko biće ako se čovjek ne osloni na Boga. Apostoli su bili dionici ljudskog nemira. Obuzela ih je neizvjesnost, zdvojnost, tjeskoba. Krist je nadvladao posljedice takvog nemira. Čovjeku je mjesto pred Bogom. Šalom (mir) je biblijski izraz za blagostanje u svagdanjem životu. Označava stanje čovjeka koji živi u skladu s prirodom , sa sobom i s Bogom. Konkretno, šalom je blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas i život, netaknutost, potpunost, namirenost, ispunjenost…(Rječnik biblijske teologije, L. Dufour). Punina mira se ne može postići bez saveza s Bogom. Ali taj mir je ugrožen ljudskom nestalnošću. Šalom dolazi od Boga ali ga čovjek ne može ovdje u potpunosti živjeti. Međutim od njega živi. U eshatonu će vjernik konačno susresti Isusa. Ostvarit će se šalom. Ograničena smo, pomalo drhtava bića ali pouzdanjem u Boga postižemo određeni mir, nadu i vjeru.
Isus daruje apostolima mir da mogu vršiti svoju apostolsku službu. Daruje im ono što je najpotrebnije. Mir. „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ (Ivan, 20, 22-23) Tako će apostoli biti kadri prenositi mir svim grešnicima koji to budu tražili. Taj mir dolazi od Oca, preko Isusa kroz Duha Svetoga. Apostoli su od gubitnika postali neustrašivi svjedoci. Neka nam Gospodin da mir, šalom, da što god se dogodi da se ne izgubimo. Kada je teško, čovjek treba zavapiti Bogu. Neće se dati slomiti jer je u njemu mir Božji. Amen.
Lada Srzentić
